Ana i Marko sede u dnevnoj sobi, gledaju film. Marko je primetio da Ana deluje nekako uznemireno.
Marko: „Ana, izgledaš zabrinuto. Da li je sve u redu?“
Ana: „Nije mi ništa.“
Marko, znajući da Ana ponekad koristi tu frazu kada joj je nešto na umu, odluči da pita ponovo.
Marko: „Sigurna si? Izgledaš malo uznemireno.“
Ana: „Rekla sam ti, nije mi ništa.“
Marko, iako zbunjen, odluči da se ne upušta dalje u razgovor.
Kasnije te večeri, Ana je izrazila nezadovoljstvo što Marko nije pokazao više brige o njenom stanju.
Ana: „Marko, osećala sam se ignorisano. Mislim da ne pokazuješ dovoljno brige.“
Marko: „Ana, rekla si da ti nije ništa. Kada ja kažem da mi nije ništa, onda mi stvarno nije ništa. Tvoje „nije mi ništa“ može svašta da znači.
—
Ova priča ilustruje jedan uobičajeni nesporazum u komunikaciji između muškaraca i žena. Kada Marko kaže „nije mi ništa“, on zaista misli na to, dok Ana ponekad koristi tu frazu kada želi da izrazi nezadovoljstvo, ali ne želi direktno da ga artikuliše.
Da bi se ovakvi nesporazumi izbegli, oba partnera trebaju biti otvorena i iskrena u svojoj komunikaciji. Ana bi mogla da bude jasnija u izražavanju svojih osećanja, umesto da se oslanja na indirektne izraze. S druge strane, Marko bi mogao da pokazuje više empatije prema Ani, tražeći dublje značenje iza njenih reči, pogotovo ako je primetio da nešto nije u redu.