Pre dva dana, u Zmaj Jovinoj ulici čuh kako neko govori „Gorane!“. Okrenuo sam se i video čoveka i ženu tridesetih godina koji između sebe za ruke drže dečaka od 2-3 godine. Nasmešio sam se i znatiželjno ih pogledao.
„Gorane, da li me se sećate?“ – upitala je mlada žena.
I tom trenutku mi iz sećanja izroni njen lik. Da, sećao sam se.
„Sofija?“ – upitah.
„Da, da, ja sam.“ – obradovala se.
Prošlo je četiri godine otkako sam Sofiju upoznao u svojoj ordinaciji. Došla je zbog problema sa anksioznošću i nesigurnošću koji su počeli da utiču na njen brak sa Markom. Sofija je bila sklona da preterano brine i strepi, što je rezultiralo čestim napadima panike i nesanicom. Njeni problemi su stvorili veliku tenziju u njihovom odnosu, a Marko je osećao da je sve više gubi. Bili su na ivici razvoda.
U početku, Sofija je bila pomalo skeptična prema hipnoterapiji, ali je uz Markovu podršku, odlučila da joj pruži šansu. Već posle desetak minuta našeg razgovora se vidno opustila. Bilo je vidno primetno da je počela da mi veruje. Ispričali smo se i saznali sve ono što nam je bilo potrebno za izradu odgovarajuće terapije. Pred kraj susreta smo uradili prvu hipnoterapiju. Marko ju je u dogovoreno vreme sačekao ispred ulaza. Dok su odlazili, njena je ruka potražila njegovu. To je obećavalo.
Obično terapiju koju šaljem klijentima pripremam u roku od tri dana, ali sam dirnut rukom koja ruku traži, narednog jutra ustao ranije kako bih što pre izradio konačnu terapiju i mejlom je poslao Sofiji. Počela je istog dana da je sluša, a za vreme tronedeljne terapije, pisala mi je jednom nedeljno da mi opiše trenutna dostignuća. Kako su se „topili“ njeni negativni obrasci razmišljanja, tako su se smanjivali i nestajali njeni strahovi i strepnje. Na kraju, postala je sposobna da bez greške prepozna svoje okidače, i efikasno kontroliše svoje emocije i reakcije.
Pisala mi je posle nekoliko meseci, pohvalila se da je postala stabilnija i srećnija osoba. Njen odnos sa Markom se značajno popravio, i uspeli su da prevaziđu teškoće koje su ih mučile. Bio sam zahvalan za dobijenu priliku da im pomognem da ponovo pronađu ljubav i sreću u svom braku.
A sada, gledajući ih kako zajedno drže za ruke svog sina Uroša, moja zahvalnost je bila još veća. Taj mali dečak bujne kose i bistrih veselih očiju, koji će u septembru napuniti tri godine, najlepši je, i najdragoceniji dokaz njihove ljubavi i neodustajanja.
Uskoro su Sofija, Marko i Uroš, držeći se čvrsto za ruke, osmehujući se jedni drugima i uživajući u lepom danu, odlepršali niz ulicu.
Prava lepota postojanja! ♥