Svet je grozan. Ljudi su sebični, sve je lažno, sve je pokvareno. Kako neko može da bude srećan u ovakvom svetu? Ja ne mogu da se pravim da je sve u redu kad nije. – rekla mi je gospođa u kasnim tridesetim, čim je sela u fotelju preko puta mene.
Njene reči su bile pune gorčine, ali i tuge. Nije mi bilo teško da osetim koliko je umorna od pokušaja da pronađe smisao u svakodnevici. Tokom razgovora, otkrila mi je da je ranije bila vedra osoba, ali da je poslednjih godina sve više počela da primećuje samo ono što ne valja. „Ne želim da nosim ružičaste naočare,“ rekla je. „Želim da vidim svet onakav kakav jeste.“
Tu sam zastao. „A šta ako svet nije ni ružičast ni siv? Šta ako svet nije ništa dok ga Vi ne pogledate?“ upitao sam je.
Zbunila se. „Kako to mislite?“
„Pokušajte da zamislite sledeće,“ rekao sam joj dok je pažljivo slušala. „Zamislite da stojite na vrhu planine i gledate dolinu. Vi vidite zelenilo, drveće, možda čak i reku. A neko drugi, ko stoji na drugoj planini, vidi istu dolinu, ali iz potpuno drugačijeg ugla. Možda vidi samo kamenje, možda maglu, možda ništa. I sad zamislite da se ta dva čoveka raspravljaju o tome kako izgleda dolina. Ko je u pravu? Obojica. Jer svet nije ono što jeste, već ono kako ga mi doživimo. Isto je i sa emocijama. Neko ko je odrastao u toplom domu, na reč ‘porodica’ reaguje sa osmehom. Neko ko je odrastao u nasilju, na istu reč reaguje sa grčem u stomaku. Reč je ista, ali svet koji ona pokreće u nama je potpuno drugačiji. I to je ono što hipnoterapija menja – ne spoljašnji svet, već unutrašnji ugao iz kog ga posmatramo.“
„Ili,“ nastavio sam. „Izraz ‘kutsal orospu’ na turskom jeziku. Da li Vas je to uvredilo?“
Nasmejala se. „Ne, nemam pojma šta znači.“
„A šta ako Vam kažem da to znači ‘sveta prostitutka’?“
U trenutku se trznula. „Pa… sad mi zvuči… ružno.“
„Vidite,“ rekao sam. „Reč sama po sebi nije ništa drugo do treperenje vazduha. Tek kada dođe do Vašeg uha, i kada je mozak prepozna kao poznatu, ona dobija značenje. I to značenje nije univerzalno. Neko ko ne zna turski, neće imati nikakvu reakciju. Isto je i sa bojama – čovek koji ne vidi boje, ne živi u šarenom svetu. Čovek koji ne čuje, živi u tišini. Svet nije isti za svakoga.“
Tokom hipnoterapije, radili smo na tome da prepozna filtere kroz koje posmatra svet. U audio terapiji koju sam joj poslao tri dana kasnije, vodio sam je kroz proces u kome je učila da prepozna misli koje joj stvaraju osećaj besmisla, i da ih zameni mislima koje joj donose mir.
Sledećeg meseca mi je poslala poruku:
„Gorane, bili ste u pravu. Radila sam sve kako ste rekli, i mnogo toga se promenilo. Shvatila sam dubinu svoje zablude, i počela da gledam svet sa „više očiju“. I dopada mi se sve to. Sada umem da primetim i ono što pre nisam. I to je lepo. Idemo dalje, želim da upoznam još više očiju i načina na koji one gledaju svet. Hvala Vam. “
Na kraju, dodala je: „Shvatila sam da ono što naučimo, možemo i da odučimo. I da je to najlepši poklon koji možemo da damo sebi.“
>> Objavljeno uz dozvolu klijentkinje <<
✨ Goran Janjić, Hipnoterapeut
📞 +381 69 100 4991
📧 hterapeut@gmail.com
🌐 http://www.goranjanjic.com
🔗 https://youtu.be/bsE7PD0B6LA