„Stojim u redu u prodavnici, svetlost je previše jaka, veštačka, i osećam težinu pogleda žene iza mene. Ne gleda ona u mene, naravno, gleda u raf sa slatkišima, ali ja osećam pritisak postojanja. Pritisak da budem neko. Neko ko kupuje prave stvari, neko ko nosi prikladnu odeću, neko ko ima smislen izraz lica. I u tom trenutku, dok biram između dve vrste jogurta, svestan sam čitavog mehanizma laži koji pokrećem svakog dana. Mali, beznačajni izbori koji nisu moji. Osmeh koji nije moj. Rečenica koju izgovaram jer se to očekuje. To nije veliki, dramatični gubitak identiteta. To je sporo, svakodnevno truljenje. Svaki put kad prećutim ono što mislim, deo mene umre. I taj deo je stvaran, opipljiv kao ovaj tetrapak mleka u mojoj ruci. Pitam se koliko takvih delova čovek može da izgubi pre nego što postane samo ljuštura, prazna ambalaža koja se kreće kroz svet?“
Poslednja rečenica u Edinovom mejlu odzvanjala je u mojoj glavi dugo nakon što sam ga pročitao. Nije to bio poziv u pomoć ispunjen panikom, već tiha, gotovo filozofska konstatacija jedne duše koja je polako nestajala pod teretom svakodnevnih, beznačajnih laži. Odmah sam mu odgovorio da zakažemo termin.
Kada je Edin ušao u moju kancelariju, izgledao je potpuno obično. Uredno obučen, sa pristojnim, ali umornim osmehom. Niko na ulici ne bi pomislio da se iza te fasade odigrava spora drama gubljenja sebe. Seli smo i pustio sam ga da priča.
„Znate, Gorane,“ počeo je, „nije meni problem da odem na posao, da se vidim sa prijateljima. Ja sve to radim. Funkcionišem savršeno. Ali osećaj je kao da gledam film o nekom drugom. Ja sam samo glumac koji zna svoj tekst. Znam kada treba da se nasmejem, šta treba da kažem kolegi, koji hleb da kupim jer je ‘zdraviji’. Svaki moj potez je unapred određen nekim nevidljivim pravilima, a ja više ne znam gde počinjem ja, a gde se završava ta uloga koju igram.“
„Edine, to o čemu pričate je kao da svakog dana nosite kostim koji vas po malo steže,“ rekao sam mu. „U početku ga ne primećujete, ali vremenom on srasta sa kožom i počinjete da zaboravljate kakav je osećaj biti bez njega. Naš zadatak nije da pocepamo taj kostim odjednom. To bi bilo previše strašno. Naš zadatak je da ga polako olabavimo. Da pronađemo jedno dugme koje možete da otkopčate, a da se svet ne sruši.“
Proveli smo skoro dva sata u razgovoru, mapirajući sve te male laži i kompromise. A onda je došao red na hipnoterapiju. Dok je ležao opušteno, zatvorenih očiju, vodio sam ga nazad u tu prodavnicu. Ali ovog puta, svetla nisu bila previše jaka. Žena iza njega nije bila pretnja, već samo još jedno ljudsko biće. U tom stanju duboke opuštenosti, dali smo njegovom umu novu sliku. Sliku u kojoj on stoji ispred rafa sa jogurtima, oseća potpunu slobodu i bez ikakvog pritiska uzima baš onaj koji mu se u tom trenutku jede. Ne onaj koji je zdrav, ne onaj koji drugi kupuju, već njegov. Bila je to mala, ali moćna metafora za povratak sebi.
U naredna tri dana, napravio sam personalizovanu audio terapiju za njega. Cilj je bio jasan, svakodnevnim slušanjem ojačati taj osećaj unutrašnje slobode i dozvole da bude svoj.
Tri nedelje kasnije, stigao je novi mejl.
„Gorane, ne znam kako tačno da Vam opišem ovo. Ništa se spektakularno nije dogodilo, a opet, sve se promenilo. Slušao sam terapiju svako veče. U početku sam bio skeptičan. Ali onda su počele da se dešavaju sitnice. Prvo sam na poslu, kada me je kolega pitao da mu pomognem oko nečega što zaista nisam imao vremena da uradim, umesto automatskog ‘naravno’, rekao ‘Žao mi je, sada stvarno ne mogu, zatrpan sam poslom’. Čekao sam neku lošu reakciju, ali on je samo rekao ‘U redu, hvala u svakom slučaju’. Bilo je neverovatno. Zatim sam otišao u prodavnicu. Stajao sam pred onim istim jogurtima i kupio onaj najobičniji, voćni, koji nisam jeo godinama jer sam mislio da je ‘neozbiljan’. Smejao sam se sam sebi putem do kuće. Počeo sam da govorim šta mislim, o malim stvarima. Kakav film želim da gledam, gde želim da idem u šetnju. Ljudi oko mene to prihvataju sasvim normalno. Osećaj da sam ljuštura polako nestaje. Kao da neko unutra konačno pali svetlo, sobu po sobu. Osećam se prisutnije, stvarnije. I što je najvažnije, nisam osetio nikakve negativne efekte, samo olakšanje. Hvala Vam.“
Edinovo putovanje nije bilo dramatična borba, već tiha revolucija. Revolucija koja je počela jednim iskrenim „ne“ i jednim „neozbiljnim“ jogurtom.
>> Objavljeno uz dozvolu klijenta <<