„Gorane, ja ne znam šta da radim. Srce mi kaže jedno, a razum drugo.“
Tako je počeo naš razgovor. Senka je sedela preko puta mene, tiha, ali sa očima punim nemira. Imala je 23 godine, diplomu u džepu i ponudu za posao u inostranstvu koja je bila ostvarenje sna. Ali… tu su bili i njeni roditelji. Stariji, bolešljivi, i sve više zavisni od njene pomoći. Osećala je da ih ne može ostaviti. A opet, osećala je da ne može ni ostati.
„Znam da bih bila srećna tamo. Znam da bih mogla da napredujem, da živim život kakav želim. Ali kad pomislim na njih, uhvati me grč u stomaku. Kao da ih izdajem.“
Tokom našeg dvočasovnog susreta, Senka mi je ispričala sve. Njena majka je nedavno imala operaciju, otac je slabije pokretan. Brat živi u drugom gradu, a ona je ostala kao stub kuće. Iako je sve u njoj vuklo ka odlasku, osećaj krivice ju je paralisao.
„Senka,“ rekao sam joj, „život nije crno-beli. Nije pitanje ‘ili-ili’. Ponekad je rešenje u nijansama između.“
Kroz razgovor smo došli do toga da njen osećaj dužnosti nije problem sam po sebi. Problem je što je taj osećaj počeo da guši njene snove. U hipnoterapiji koju smo radili tog dana, fokusirali smo se na oslobađanje od krivice i na jačanje unutrašnjeg glasa koji zna šta je najbolje za nju.
„Vaši roditelji Vas vole, zar ne?“ upitao sam je.
„Naravno.“
„Da li mislite da bi želeli da živite život pun odricanja zbog njih?“
Senka je ćutala. Onda je tiho rekla: „Ne. Mislim da bi želeli da budem srećna.“
U roku od tri dana, izradio sam audio terapiju i poslao joj. U njoj sam koristio sugestije koje su joj pomogle da sagleda situaciju iz šire perspektive. Da shvati da briga o roditeljima ne mora da znači fizičko prisustvo 24/7. Da postoje načini da bude tu za njih, čak i ako je daleko.
Tri nedelje kasnije, stiglo mi je njeno pismo.
„Gorane, ne mogu da Vam opišem koliko mi je terapija pomogla. Počela sam da dišem. Počela sam da razmišljam bez straha. Shvatila sam da mogu da budem tu za njih, ali i za sebe. Donela sam odluku da prihvatim posao. I znate šta? Kada sam im to rekla, mama me je zagrlila i rekla: ‘Idi, dete moje. Mi ćemo biti dobro. Ti si naše svetlo, ali svetlo mora da sija.’“
Senka je otišla. I dalje ponekad razmenimo poruke. Prošlo je od tada oko pola godine i u najnovijoj poruci mi je napisala: „Zarađujem više nego što sam ikada mogla da zamislim, radim posao koji volim, upoznala sam divne ljude. Ali ono što mi je najvažnije, mogu da pomognem roditeljima više nego ikada. Vidimo se svakog dana. Šaljem im redovno novac, plaćam privatne lekare, a odu i na poneko vikend putovanje. Zahvaljujući hipnoterapiji, uspela sam da se oslobodim osećaja krivice. Naučila sam da ljubav ne mora da znači žrtvovanje. Može da znači i rast, i slobodu, i podršku – sve u isto vreme.“
Objavljeno uz dozvolu klijentkinje <<
✨ Goran Janjić, Hipnoterapeut
📞 +381 69 100 4991
📧 hterapeut@gmail.com
🌐 http://www.goranjanjic.com
🔗 https://youtu.be/bsE7PD0B6LA