„Molim Vas, recite mi da nisam poludela“, bio je prvi imejl koji sam dobio od Sonje. „Znam kako ovo zvuči, ali ja više ne osećam ukus slatkog. Uopšte. Kao da je neko pritisnuo prekidač i isključio ga.“ Poruka je bila kratka, ali dovoljno neobična da mi odmah privuče pažnju. Zakazali smo termin za sledeću nedelju.
Kada je ušla u moju kancelariju, preda mnom je stajala žena u ranim tridesetim, umornog pogleda, ali sa nekom tihom snagom u držanju. Sela je i duboko uzdahnula.
„Hvala Vam što ste me primili ovako brzo“, rekla je. „Bila sam kod lekara. Radili su mi sve moguće testove. Sve je u savršenom redu, fizički. Jedan neurolog mi je na kraju stidljivo predložio da potražim pomoć na drugoj strani, pa sam tako došla do Vas.“
„Drago mi je da jeste“, odgovorio sam mirno. „Recite mi, Sonja, čime se bavite?“
Nasmejala se gorko, kao da je očekivala to pitanje. „Ja sam poslastičar. Imam svoju malu radionicu kolača i torti. Ironično, zar ne? Živim od šećera, a ne osećam ga.“
To je zaista bio zaplet koji nisam očekivao. Zamolio sam je da mi ispriča sve od početka. Kada se to tačno desilo? Šta se dešavalo u njenom životu u tom periodu?
Pričala mi je polako, birajući reči. Pre otprilike četiri meseca, nakon duge i teške veze, raskinula je sa dečkom. Raskid je bio bolan, ispunjen suzama i osećajem poraza. Samo nekoliko dana nakon toga, dok je probala fil za jednu svadbenu tortu, shvatila je da nešto nije u redu. „Probala sam krem, ali osetila sam samo maslac i vanilu. Slatkoće nigde nije bilo. Mislila sam da sam umorna, da mi se nešto poremetilo. Probala sam kašičicu meda. Ništa. Čokoladu. Osećala sam samo gorčinu kakaa. Kao da jedem zemlju.“
Dok je pričala, postalo mi je jasno. Njen um je, u pokušaju da je zaštiti od dodatnog bola, uradio nešto drastično. Povezao je pojam „slatkog“ ne samo sa hranom, već i sa emocijama. Slatki život, slatke reči, slatki trenuci. Sve ono što je izgubila raskidom.
„Sonja“, rekao sam joj nakon što je završila. „Vaš um je Vaš najveći zaštitnik. Kada je doživeo toliki emotivni bol, on je doneo odluku. Odluku da Vas zaštiti od svega ‘slatkog’ što bi moglo ponovo da Vas povredi. I da bi bio siguran da ste bezbedni, on je tu zaštitu primenio na najbukvalniji mogući način. Isključio je čulo za slatko.“
Gledala me je širom otvorenih očiju. Ćutala je nekoliko trenutaka, a onda su joj se suze slile niz lice. Nisu to bile suze tuge, već suze olakšanja. Po prvi put, neko joj je dao smisleno objašnjenje za ono što joj se dešava.
Nakon razgovora, uradili smo prvu hipnoterapiju. Cilj je bio da njenoj podsvesti pošaljemo poruku da je bezbedna. Da je bolan period prošao i da je vreme da ponovo dozvoli sebi da oseća lepe stvari, bez straha. Da razdvoji emotivni bol od fizičkog čula ukusa.
Kao i svakom klijentu, u roku od dva dana sam joj poslao personalizovanu audio terapiju koju je slušala naredne tri nedelje. A onda, jedne srede ujutru, stigao mi je novi imejl.
„Dragi Gorane,
Pišem Vam sa osmehom i knedlom u grlu. Ne znam ni sama kako da počnem. Prvu nedelju slušanja terapije sam bila skeptična. Osećala sam se smirenije, bolje sam spavala, ali ukus se nije vraćao. Nisam osećala nikakve negativne efekte, samo neko opšte opuštanje, ali ono glavno je izostajalo. Ipak, nastavila sam, obećala sam i Vama i sebi da ću biti uporna.
A onda se desilo. Pre dva dana. Ujutru sam, po navici, skuvala kafu. Bez šećera, naravno. I uzela sam jednu kockicu crne čokolade, koju jedem zbog gorčine koju volim. Stavila sam je u usta i… osetila sam. Prvo samo nagoveštaj, a onda potpuni, bogati, slatko-gorki ukus čokolade. Rasplakala sam se kao malo dete. Sela sam na pod kuhinje i plakala od sreće, sa čokoladom u ustima.
Tog dana sam probala sve što mi je palo pod ruku. Med, džem, jabuku, bananu. Sve je imalo svoj ukus. Slatkoća se vratila. Ali vratilo se i nešto više. Vratila mi se volja. Osećaj da ponovo mogu da uživam u malim stvarima. Kao da mi je sa ukusom, Vaša terapija vratila i deo duše koji sam izgubila. Moja radionica ponovo miriše na nadu. Hvala Vam. Ne postoje reči kojima bih mogla da opišem koliko sam Vam zahvalna.“
Sonjina priča je jedan od najneobičnijih dokaza koliko je moćna veza između našeg uma i tela. Ponekad, da bismo izlečili telo, prvo moramo da izlečimo srce.
>> Objavljeno uz dozvolu klijenta <<
✨ Goran Janjić, Hipnoterapeut
📞 +381 69 100 4991
📧 hterapeut@gmail.com
🌐 http://www.goranjanjic.com
🔗 https://youtu.be/bsE7PD0B6LA