Poruka koja me je sačekala u inboksu tog jutra bila je drugačija. Nije počinjala sa „Poštovani“ niti sa „Imam problem“. Počinjala je kao isečak iz nekog romana, kao intimna ispovest napisana usred noći. Pisalo je: „Problem je bio u zamenicama. Sećam se, kad smo birali stan. Ja sam govorio: „Ovde će biti naš radni sto.“ Ona je rekla: „Super, tvoja strana može biti do prozora.“ Ja sam pravio plejliste sa nazivom „Mi“. Ona je pravila svoje, sa pesmama koje su je podsećale na mene. Mislio sam da je to isto. A bila je suštinska razlika.“
Nekoliko dana kasnije, Nikola je sedeo preko puta mene. Imao je onaj umoran, ugašen pogled čoveka koji je predugo nosio pretežak teret. Dok je pričao, reči iz mejla su dobijale dublji, bolniji smisao. Njegova ljubavna priča nije bila samo priča o raskidu, već o fundamentalnom nesporazumu dve duše. On je gradio katedralu za budućnost, a ona je uživala u trenutku, u pesmi koja se čuje samo jednom.
„Ona je volela mene“, ponovio je tiho, skoro šapatom. „A ja sam voleo nas. Voleo sam ideju o nama za pet, deset, pedeset godina. Voleo sam našu buduću decu, našu zajedničku starost, našu celu, još nenapisanu priču. Njenoj ljubavi je bio dovoljan trenutak. Mojoj je trebala večnost. Zato, kad je trenutak prošao, otišla je. A ja? Ja sam ostao da još neko vreme živim u toj večnosti. Sam.“
Klimnuo sam glavom. Pustio sam ga da izbaci sve iz sebe. Tišina koja je usledila bila je gusta, ispunjena duhovima neostvarenih planova.
„Nikola“, rekao sam mirno. „Vaša sposobnost da volite tako duboko i da gradite čitave svetove u svojoj glavi je izvanredan dar. Ali šta se dešava kada ste Vi jedini arhitekta i jedini stanovnik tog sveta? Ta večnost o kojoj govorite postala je Vaš zatvor.“
Tokom našeg dvosatnog susreta, razgovarali smo o konceptu priče. O tome kako svako od nas piše svoju životnu priču, ali ponekad dozvolimo da neko drugi drži olovku. Nakon razgovora, uradili smo prvu hipnoterapiju, osmišljenu da mu pomogne da se polako vrati u sadašnji trenutak, da oseti tlo pod svojim nogama, a ne samo da lebdi u magli onoga što je moglo biti.
„Vi ste autor“, rekao sam mu pre nego što je otišao. „Bili ste autor priče o Vama i njoj. Ta knjiga je sada zatvorena i pročitana. Možda je vreme da počnete da pišete potpuno novu knjigu. Knjigu koja se zove ‘Nikola’.“
U naredna dva dana, napravio sam personalizovanu audio terapiju za njega. Sugestije su bile usmerene na jačanje njegovog ličnog identiteta, na ponovno otkrivanje strasti i interesovanja koje je možda zapostavio, i na nežno otpuštanje ideje o „nama“ kako bi napravio prostor za snažno i samouvereno „ja“.
Nakon mesec dana stiglo mi je pismo.
„Dragi Gorane,
Kada sam došao kod Vas, osećao sam se kao da sam pročitao knjigu do pola, a neko mi je iscepao ostatak. Bio sam zaglavljen, pokušavajući da izmislim kraj koji se nikada neće desiti.
Počeo sam da slušam audio svake večeri. U početku je bilo čudno. Ali malo po malo, glasovi prošlosti su postajali tiši. Vaše reči iz terapije su mi odzvanjale: ‘Napišite novu priču’. Jednog dana sam uzeo staru gitaru koju godinama nisam dotakao. Odsvirao sam neku pesmu koju sam voleo pre nje. I shvatio sam, ja sam postojao i pre te priče. I mogu postojati i posle nje.
Počeo sam ponovo da se viđam sa prijateljima. Upisao sam kurs španskog, nešto što sam oduvek želeo. Shvatio sam da moja vrednost nije bila u ‘nama’, već u meni. Ona je volela jednu verziju mene, ali ja sam zaboravio da volim samog sebe, sa svim svojim snovima i planovima koji ne uključuju nikog drugog. Osećam se mirnije, stabilnije. Kao da sam se vratio kući, u samog sebe. Nisam osetio nikakve negativne efekte, samo postepeno buđenje i oslobađanje.
Hvala Vam što ste mi pomogli da pronađem olovku. Priča o Nikoli tek počinje.
Srdačan pozdrav,
Nikola.“
>> Objavljeno uz dozvolu klijenta <<
✨ Goran Janjić, Hipnoterapeut
📞 +381 69 100 4991
📧 hterapeut@gmail.com
🌐 http://www.goranjanjic.com
🔗 https://youtu.be/bsE7PD0B6LA