„Srce ne dajem nikome. Ono je zaključano na sigurno, a ja sam progutala ključ.“ To su bile prve reči koje mi je Jelena uputila, pre nego što je i sela u fotelju. Gledala me je prkosno, skoro izazivački, kao da očekuje da joj aplaudiram na toj neverovatnoj snazi.
A izgledala je snažno. Besprekorno odelo, frizura pod konac, stav žene koja zna šta hoće i kako to da dobije. Uspešna u svom poslu, cenjena, neko na koga se drugi oslanjaju. Ali dok je pričala o svom savršeno organizovanom životu, video sam onu metaforu koju je sama upotrebila. Njeno srce nije bilo na sigurnom. Bilo je u samici.
„To zvuči kao izuzetno siguran plan“, rekao sam joj mirno. „Ali recite mi, šta se dešava kada poželite da osetite nešto lepo? Kako radost uđe u tu sigurnu sobu ako su vrata zaključana?“
Zastala je na trenutak. Taj prkos u očima je malo smekšao. „Ne razmišljam o tome. Emocije su rizik. Jednom sam rizikovala i skupo platila. Nikada više.“
Pričala mi je o velikom razočaranju iz prošlosti. O poverenju koje je bilo izigrano tako brutalno da je odlučila da je jedini način da se zaštiti taj da više nikada ništa ne oseti. Razum je preuzeo komandu. Svaki osmeh je analizirala, svaki lep gest merila na vagi potencijalne pretnje. Živela je u tvrđavi koju je sama sagradila, ne shvatajući da je postala sopstveni zarobljenik.
„Jelena, zamislite da imate prelep, skupocen bicikl. Najbolji na svetu. I Vi ga, da se ne bi izgrebao ili oštetio, čuvate u staklenoj vitrini u dnevnoj sobi. Svaki dan ga gledate, brišete prašinu sa njega, divite se njegovom sjaju. On je savršen. Ali, da li on radi ono za šta je stvoren? Da li oseća vetar? Da li zna kako je to juriti nizbrdo? Vaše srce je taj bicikl. Stvoreno je da se vozi, da oseća, da ponekad padne i ogrebe se, ali i da zna za radost vožnje. Čuvanjem u sefu, oduzeli ste mu svrhu.“
Gledala me je dugo, ćuteći. Po prvi put, video sam pukotinu u oklopu. Nije to bila slabost, već nagoveštaj čežnje. Proveli smo ostatak vremena u razgovoru, a zatim smo odradili prvu hipnoterapiju. Cilj nije bio da srušimo njenu tvrđavu, već da joj pokažem da ona drži ključeve od kapije. Da je na njoj da odluči kada će je otvoriti.
Poslao sam joj personalizovanu audio terapiju i nisam se čuo sa njom tog meseca. A onda, jednog jutra, stigao je mejl.
„Dragi Gorane,
Pišem Vam sa malim zakašnjenjem, ali imala sam dobar razlog. Bila sam zauzeta življenjem, čini mi se. Slušala sam terapiju svako veče, i isprva nisam primećivala ništa posebno. Nisam osetila nikakve negativne efekte, samo neku čudnu smirenost. A onda su stvari počele da se dešavaju. Prvo sam se nasmejala kolegi na šalu, onako iskreno, nepromišljeno. Onda sam prihvatila poziv na kafu posle posla, bez detaljne analize rizika. Znate šta je najluđe? Pričala sam o svojim osećanjima. Nisu me pojeli. Svet se nije srušio.
Onaj Vaš bicikl mi je stalno u glavi. Pre neki dan sam namerno obula nove cipele po kiši. Malo su se isprljale, ali bilo je tako oslobađajuće. Moje srce je još uvek oprezno, neću Vas lagati. Ali više nije u sefu. Mislim da sam ga izvela u prvu probnu vožnju po komšiluku. Malo se klima, ali ide. Hvala Vam. Izgleda da je vožnja ipak zabavnija od gledanja.“
Jelenin put nije završen, ali najvažniji korak je napravljen. Otključala je vrata. Najveća pobeda nije u tome da se sačuvamo od bola, već da skupimo hrabrost da rizikujemo sreću.
>> Objavljeno uz dozvolu klijenta <<
✨ Goran Janjić, Hipnoterapeut
📞 +381 69 100 4991
📧 hterapeut@gmail.com
🌐 http://www.goranjanjic.com
🔗 https://youtu.be/bsE7PD0B6LA