„Prošle nedelje sam uspeo da sklopim važan ugovor za firmu“, počeo je priču, gledajući negde u pod. „Javio sam svojima, majka je bila presrećna. A on… on je samo ćutao par sekundi i onda rekao – Lepo. Tvoja sestra je doktorirala sa dvadeset osam.“
Te reči su pale između nas kao komadi stakla. Nije bilo potrebe da išta dodaje. U toj jednoj rečenici stajao je čitav njegov život. Život proveden u senci sestre, u večitoj trci za pohvalom koja je uvek bila rezervisana za nekog drugog. Nije bilo zagrljaja, nije bilo tapšanja po ramenu, samo zid tišine ili, još gore, oštra strela poređenja.
„I kako se Vi osećate zbog toga?“, pitao sam, iako sam odgovor već video u njegovom pogledu.
„Kao da ništa što uradim nije dovoljno dobro. Kao da ja nisam dovoljno dobar. Kao da sam greška“, rekao je tiho. Njegova vrednost, shvatio sam, nije bila u njemu. Bila je izmeštena u oči njegovog oca, a tamo je nije bilo. I tako, za sebe, on nije ni postojao.
Dugo smo razgovarali, ne o ocu, već o njemu. O Svetozaru. O malim i velikim pobedama koje je zaboravio jer nikada nisu bile priznate. O njegovoj dobroti, o tome kako je uvek tu za svoje prijatelje, o talentu za sklapanje maketa brodova koji mu je donosio unutrašnji mir. O svemu onome što je on bio, van očevog kritičkog pogleda.
U jednom trenutku, postavio sam mu pitanje koje ga je, činilo se, iznenadilo.
„Svetozare, oprostite mi na direktnosti, ali da li Vi mislite da je Vaš otac srećan čovek?“
Ćutao je. Dugo je ćutao, prvi put ga posmatrajući ne kao figuru autoriteta, već kao čoveka.
„Ne“, rekao je konačno. „Uvek je namrgođen. Ništa mu ne valja. Ni država, ni komšije, ni vreme. Nikad ga nisam video da se istinski smeje.“
„Eto vidite“, rekao sam blago. „Čovek koji je ispunjen i zadovoljan sobom ne oseća potrebu da umanjuje druge. Sreća se deli, ona ne kritikuje. Ono što ste Vi dobijali od njega nije bilo merilo Vaše vrednosti. To je bio odraz njegovog unutrašnjeg, sivog sveta. Vi ste godinama pokušavali da nađete svoj odraz u zamućenom ogledalu.“
To je bio trenutak preokreta. Nismo kritikovali oca, nismo ga osuđivali. Samo smo ga razumeli kao nesrećnog čoveka čije reči nisu bile istina o Svetozaru, već o njemu samom.
Naš sledeći korak nije bila samo hipnoterapija koja će ojačati njegovo samopouzdanje. Dao sam mu i jedan konkretan zadatak. Dao sam mu malu, praznu svesku.
„Od večeras“, rekao sam mu, „svako veče pre spavanja, želim da u ovu svesku upišete jednu stvar. Samo jednu. Bilo šta dobro što znate o sebi, ili što ste tog, ili bilo kog prethodnog, dana uradili. Nešto na šta ste ponosni. Može biti i najmanja sitnica. Da ste pomogli komšinici sa kesama, da ste ispričali dobar vic kolegi, da ste završili težak izveštaj. Bilo šta.“
Nekoliko nedelja kasnije sreli smo se na ulici. Gledao me je pravo u oči. Izvadio je svesku. Bila je skoro do pola ispunjena.
„Mogu li da Vam pročitam nešto?“, pitao je. Klimnuo sam glavom.
„Ponedeljak: Strpljivo sam objasnio novom kolegi kako funkcioniše program. Sreda: Popravio sam sinu igračku, bio je presrećan. Petak: Skuvao sam odličan pasulj. Subota: Ceo dan sam proveo sa porodicom u prirodi i nisam mislio na posao…“
Dok je čitao, njegov glas je postajao sve sigurniji. To više nije bio čovek koji traži potvrdu. Postajao je čovek koji je sam sebi daje.
„Pre neki dan sam pričao sa ocem“, rekao je na kraju. „Opet je počeo sa nekom kritikom. Ja sam ga samo saslušao, rekao ‘U redu’ i promenio temu. Nije me pogodilo. Prvi put u životu, njegove reči su samo prošle pored mene. Zato što znam šta piše ovde.“ Potapšao je svesku. „Ovde piše ko sam ja.“
Nije mu više bio potreban odraz u očevim očima. Počeo je da gradi sopstveno ogledalo.
>> Objavljeno uz dozvolu klijenta <<
✨ Goran Janjić, Hipnoterapeut
📞 +381 69 100 4991
📧 hterapeut@gmail.com
🌐 http://www.goranjanjic.com
🔗 https://youtu.be/bsE7PD0B6LA