Odluka o ostanku u lošem braku „zbog dece“ je jedna od najtežih. Ipak, vredi se iskreno zapitati – da li time zaista štitimo decu, ili prvenstveno štitimo sebe?
Ponekad, iza te odluke stoji strah od priznanja da odnos nije uspeo. Ponekad štitimo sopstvenu zonu komfora, jer je čak i loš brak poznata teritorija. Navika. A deca u tome mogu postati nenamerni izgovor.
Koji segment njihovog života tada štitimo? Rizikujemo da ih učimo da je život trpljenje. Da je normalno da među roditeljima nema ljubavi i da se živi u napetoj tišini.
Pokušaj da se deca zaštite od istine može biti kontraproduktivan. Čuvajući ih od jedne očigledne traume, kao što je razvod, rizikujemo da ih svakodnevno izlažemo hiljadama malih, tihih trauma. Čuvamo ih od toga da imaju dve adrese, ali im time možda uskraćujemo šansu da vide kako izgleda makar jedna, ali istinski srećna adresa.
Detinjstvo ne bi smelo da bude obojeno nezadovoljstvom roditelja. Deca su intuitivna. Ona možda ne razumeju u potpunosti šta se dešava, ali tačno osećaju da nešto nije u redu. Umesto da budu zaštićena, ona postaju svedoci jednog neispunjenog odnosa.