„Znam da ovo zvuči ludo, ali ponekad poželim da nikad nisam naučila da čitam,“ rekla je Mia uz nervozni smeh dok je sedala u fotelju preko puta mene. Njen pogled je lutao po prostoriji, kao da traži nešto što bi joj dalo odgovore koje nije mogla da nađe u knjigama.
Mia je bila uspešna mlada žena, visoko obrazovana i stalno u potrazi za novim znanjima. Ali uprkos svim knjigama koje je pročitala i seminarima kojima je prisustvovala, osećala se zarobljenom u sopstvenom umu.
„Recite mi, Mia, šta Vas muči?“ upitao sam, trudeći se da joj pružim osećaj sigurnosti i prihvatanja.
„Gorane, pročitala sam toliko knjiga o sreći, o tome kako naš um funkcioniše. Znam da bi trebalo da mogu da kontrolišem svoje emocije, da biram da budem srećna. Ali nekako… ne uspevam. I onda se osećam još gore jer znam da bi trebalo da mogu, a ne mogu,“ izlila je Mia svoje frustracije.
Tokom našeg razgovora, postalo je jasno da je Mia zarobljena u zamci perfekcionizma i preterane analize. Znanje koje je stekla postalo je teret umesto alata za bolji život.
„Mia, znate li šta je paradoks sreće?“ upitao sam je. Odmahnula je glavom. „To je ideja da što više juriš sreću, ona više beži od tebe. Ponekad, naše nastojanje da budemo srećni stvara dodatni pritisak koji nas čini nesrećnima.“
Videlo se da je ova ideja pogodila nešto u njoj. Nastavili smo da razgovaramo o tome kako prihvatanje svih emocija, uključujući i tugu, može biti put ka istinskoj sreći.
Nakon našeg razgovora, proveli smo pola sata u hipnoterapiji. Fokusirali smo se na opuštanje uma i prihvatanje trenutka, bez pokušaja da se on promeni ili kontroliše.
U narednim danima, pripremio sam personalizovanu audio terapiju za Miu. Instrukcije su bile da je sluša svakodnevno tokom naredne tri nedelje.
Pet nedelja kasnije primio sam Miino pismo. „Gorane, ne znam kako da Vam se zahvalim,“ pisala je. „Shvatila sam da sam toliko bila fokusirana na ideju sreće, da sam zaboravila da živim. Sada, kada prihvatam svoje emocije kakve god da su, paradoksalno zvuči -osećam se srećnije nego ikad.“
Mia je otkrila da je ključ u prihvatanju, a ne u kontroli. Naučila je da bude nežna prema sebi i svojim osećanjima, što joj je konačno donelo mir koji je toliko dugo tražila u knjigama.
Njena priča me je podsetila koliko je važno ne samo znati, već i živeti ono što znamo.
>> Objavljeno uz dozvolu klijenta <<
✨