„Gorane, više ni sa kim stvarno ne pričam.“
Tako je počela. Bez pozdrava. Bez uvoda. Zvala se Marija, imala je 44 godine, dvoje dece, posao u banci, muža s kojim nije bila bliska već godinama, i tišinu – onu koja ne ume da ćuti, već ti konstantno odzvanja u glavi.
„Pričam sa kolegama o računu za struju. S mamom o tome šta je bilo na sahrani tetke od tetke. S mužem o tome da treba da zamenimo grejač na bojleru. A s decom? Njima više ne stižem ni da kažem: ‘Kako si, stvarno?’ Samo: ‘Jesi završio domaći?’“
Zastala je, pa me pogledala. „A znate šta je najgore? Navikla sam se. Nekad sam žudela za dubljim razgovorima, a sad… Sad samo klimam glavom. Neko priča, a ja razmišljam da li sam isključila rernu. Kažem ‘svašta’ da popunim tišinu. Osmehujem se, a mislim o problemima na poslu. Kao da sam se isključila.“
U našem razgovoru nije bilo patetike. Marija nije došla da se žali. Došla je jer je osetila da više ne postoji „ona prava“ Marija – ona koja je kao dete pričala sa drugaricama o tome da će menjati svet, koja se sa 20 zaljubljivala u filozofske razgovore do tri ujutru. Sad su ostali samo „’ajde da prekratimo vreme“ razgovori – oni koji ne služe ničemu, osim da ne ćutimo sasvim.
Tokom razgovora pitala me: „Je l’ to tako mora, da kad odrasteš, više nemaš pravo da te stvarno nešto zanima? Samo porezi, računi i vreme napolju?“
Rekao sam joj ono što stvarno mislim:
„Ne mora. Ali ako ne primetiš na vreme, može da postane navika. A navike znaju da umore dušu više nego bilo koji posao.“
Prva hipnoterapijska seansa bila je nežna. Vodio sam je kroz sećanja – ne ona bolna, već ona za koja je zaboravila da postoje. Prva razmena pisama sa najboljom drugaricom iz škole. Letnje večeri kad su svi ležali na asfaltu i gledali zvezde. Jedna rečenica iz knjige koju je čitala u studentskim danima, zbog koje je danima razmišljala o životu.
U audio terapiji koju sam joj poslao tri dana kasnije, vodio sam je kroz proces vraćanja znatiželje. Dao sam joj prostor da se ponovo pita: Šta me stvarno zanima? Šta volim da istražujem? I najvažnije – s kim mogu da pričam, a da me stvarno čuje?
Mesec dana kasnije, stiglo mi je pismo.
Dragi Gorane,
Ne mogu da objasnim kako, ali kao da mi se pogled promenio. Ljudi nisu ništa drugačiji – i dalje pričaju o vremenu, grejačima, kvarovima. Ali ja više ne bežim od tih razgovora, već tražim male pukotine u njima kroz koje j amogu da provirim .
Počela sam da postavljam prava pitanja. Ponekad samo kažem: „Kako si stvarno?“ – i zadržim pogled. Ljudi se trgnu. Nekima bude neprijatno, ali neki – neki se otvore.
Pre neki dan sam sa ćerkom ležala na podu sobe i pričale smo o tome da li duša ima boju.
Zamišljate li to? Ja – koja pre mesec dana nisam znala šta ona voli da crta.
Ne osećam se više prazno. I što je najlepše – ne osećam krivicu što sam to ranije izgubila.
Samo zahvalnost što sam pronašla put nazad.
Kao što ste mi napomenuli, negativnih efekata nije bilo. Samo nova osećanja, nova pitanja, novi pogledi.
Hvala Vam.
—
Zato, kad sledeći put budete s nekim u razgovoru koji „ništa ne znači“, probajte da postavite pitanje koje je nekada bilo rezervisano samo za detinjstvo:
“Šta bi ti uradio da sutra možeš da promeniš svet?”
Možda se iznenadite odgovorom. Možda se i Vi sami vratite sebi.
> > Objavljeno uz dozvolu klijenta <<
✨ Goran Janjić, Hipnoterapeut
📞 +381 69 100 4991
📧 hterapeut@gmail.com
🌐 http://www.goranjanjic.com
🔗 https://youtu.be/bsE7PD0B6LA