Željko je ušao u moj kabinet sa izrazom lica koji je odavao mešavinu zbunjenosti i frustracije. “Gorane, ne mogu da shvatim… Zašto stalno ponavljam iste greške? Kao da me nešto vuče nazad, iako znam da bih trebao da idem napred.”
Razmišljao sam kako da mu objasnim ovu unutrašnju dilemu na način koji bi mu bio blizak i razumljiv. Onda mi je pala na pamet priča o “mravljem krugu smrti.”
“Željko,” započeo sam, “da li ste ikada čuli za fenomen koji se zove ‘mravlji krug smrti’ ili ‘mravlji vrtlog’?”
Nije bio siguran, pa sam nastavio: “To je pojava koja se dešava kada se grupa mrava vojnika odvoji od glavne grupe i izgube trag feromona – hemijskih tragova kojima se orijentišu. Bez tog traga, oni počinju da prate jedan drugog, formirajući krug. I tako, u beskonačnom krugu, mravi nastavljaju da slede onog ispred sebe, potpuno nesvesni da se vrte u krug dok ne umru od iscrpljenosti.”
Željkove oči su se raširile dok je slušao.
“Nismo mravi, ali kada se oslonimo na naše podsvesne programe, ponavljamo iste obrasce, bez obzira na to koliko su štetni ili besmisleni. Uđemo u začarani krug, jer slepo pratimo ono što je duboko u nama uslovljeno, kao što je kod mrava praćenje feromona.”
Željko je klimnuo glavom, kao da mu je slika postala jasnija. “Znači, i mi se vrtimo u krugovima zbog tih… podsvesnih programa?”
“Upravo tako,” rekao sam. “Naše misli, osećanja, i ponašanja često su vođeni podsvesnim uverenjima koja smo razvili kroz život. Ta uverenja mogu biti toliko duboko ukorenjena da ih ne preispitujemo, čak i kada nas vode u začarani krug. Umesto da tražimo novi put, često nastavljamo da pratimo isti obrazac, ne shvatajući da možemo izaći iz tog kruga.”
Zajedno smo proveli ostatak sesije radeći na identifikaciji tih nesvesnih obrazaca u Željkovom životu kako bi umeo da prepozna trenutke u kojima je u svom ličnom “mravljem krugu,” i da počne da primećuje mogućnosti za izlazak iz njega.
U danima posle toga izradio sam i poslao mu audio terapiju, prilagođenu njegovim specifičnim izazovima. Upustio se u ovu unutrašnju avanturu, svakodnevno slušajući snimke i prateći instrukcije.
Sledećeg meseca stiglo mi je Željkovo pismo. Pisao je kako je počeo da prepoznaje situacije u kojima bi ranije reagovao automatski, bez razmišljanja. Počeo je da vidi alternative i da svesno bira drugačije puteve. “Gorane, konačno se osećam kao da nisam zarobljen u tom krugu,” napisao je. “Kao da sam našao način da izađem i krenem napred.”
Željko je počeo da shvata da, iako nismo uvek svesni svojih unutrašnjih “feromona,” možemo da naučimo da ih prepoznamo i preusmerimo svoj put. Ova promena mu je donela ne samo olakšanje, već i osećaj slobode koji dugo nije osećao.
>> Objavljeno uz dozvolu klijenta <<