„Nisam znao da će mi tišina toliko smetati.“
Tako mi je Miodrag rekao kad je prvi put seo preko puta mene. Bio je uredan, ozbiljan, elokventan. Ali pogled… pogled je bio rasut. Kao da je misao pokušavala da se drži sabrana, ali je duša bežala u svim pravcima.
„Gorane, imam dve ćerke… I ceo život sam se trudio da ih naučim da budu samostalne, da znaju ko su, da im ne treba niko da bi bile celovite. I, uspeo sam… Eto, jedna je u Beču, druga u Ljubljani. I znate šta… sad sam sam, i nemam pojma šta da radim sa sobom. Spremio sam njih na samostalnost, ali je to mene dočekalo nespremnog“
Nasmejao se blago, ali to je bio onaj smeh koji više skriva nego što otkriva.
„Zanimljivo je… Godinama ih učimo da odu. A kad odu, meni kao da je neko ispod nogu izvukao tepih. Kao da nisam otac ako ne kuvam doručak za njih. Kao da nisam koristan. Kao da sam… suvišan.“
Sedeli smo neko vreme u tišini. Onda je nastavio:
„Znate, razmišljam – da li da konačno naučim da kuvam, ili da se upoznam ponovo sa ženom? Dvadeset pet godina braka, a mi pričamo samo o deci i računima. A sad… sad smo sami. Kao da smo ponovo na prvom sastanku. Samo što ovaj put ne znam ni šta bih je pitao.“
Nasmejao sam se. Iskreno. Jer sam znao tačno o čemu govori. To nije bila praznina u kući – to je bila praznina u identitetu.
Miodrag je, zapravo, ceo svoj svet definisao kroz ulogu oca. Kad su ćerke otišle, on nije znao ko je bez te svakodnevne brige, organizacije, žurbi, malih svađa i podrazumevanih pomirenja.
Prvi deo našeg susreta posvetili smo razgovoru. Postavljao sam mu pitanja na koja nije imao brze odgovore. I to je bilo sasvim u redu.
„Miodraže, Vi ste ceo život davali. Sad je vreme da naučite da primate. Pažnju. Vreme. Život. Od sebe samog. Deca ne beže – deca rastu. Ali Vi sad imate šansu da postanete čovek koji je više od „samo“ roditelja. I to je dar, ako ga tako pogledate.“
Nakon tog razgovora, sproveli smo prvu hipnoterapiju. Fokusirali smo se na temu identiteta, mira i otkrivanja lične svrhe izvan porodičnih uloga. Hteli smo da Miodrag počne da oseća sigurnost u praznini – ne kao gubitak, već kao prostor za nešto novo.
Tri dana kasnije poslao sam mu njegovu personalizovanu audio terapiju. Uputio sam ga da je sluša svako veče, pred spavanje, tri nedelje zaredom. Bila je to kombinacija vođene vizualizacije i sugestija za emotivnu reorganizaciju.
Prošlo je tačno 27 dana kada sam od njega dobio mejl. Evo jednog dela pisma:
„Gorane,
Prvo sam osećao otpor. Nisam bio siguran da mi ovo uopšte treba. Ali već posle nekoliko dana, primetio sam da mi misli nisu više toliko haotične.
Počeo sam da ustajem ranije, pravim sebi doručak i puštam muziku dok jedem. Pravio sam večeru za ženu prošle subote. Zamislite, gledali smo zajedno film i razgovarali do ponoći. Prvi put bez osećaja da moramo da pričamo o deci.
Nisam više nestrpljiv kada se ćerke ne jave svaki dan. Čak sam pre neki dan pomislio – možda i odemo sami na put, samo nas dvoje. Prvi put posle dvadeset godina.
Zahvalan sam, jer ste mi pomogli da shvatim: Prazna kuća nije kraj sveta. To je poziv.
Poziv da otkrijem ko sam kad više ne moram da budem samo ono što sam bio. Počinje da mi se sviđa ovaj novi čovek kojeg upoznajem.“
—
Miodrag nije izgubio ništa. Samo je dobio prostor da pronađe sebe. I kad čovek prihvati da je nova faza života zapravo nova šansa – tada počinje prava sloboda.
> > Objavljeno uz dozvolu klijenta <<
✨ Goran Janjić, Hipnoterapeut
📞 +381 69 100 4991
📧 hterapeut@gmail.com
🌐 http://www.goranjanjic.com