Postoji jedna rečenica koja, verujem, uništi više snova i potencijala nego svi neuspesi zajedno. To je rečenica koju sam čuo bezbroj puta, izgovorenu sa uzdahom pomirenosti. A ta rečenica glasi- Bolje išta nego ništa. To je bila i prva stvar koju mi je Marko rekao nakon što je seo u fotelju preko puta mene.
„Znate, posao mi je siguran, plata je redovna. Nije ono o čemu sam sanjao, ali hej, bolje išta nego ništa“, rekao je i nervozno protrljao dlanove. Nije došao zbog posla. Došao je zbog anksioznosti koja ga je gušila i nesanice koja ga je iscrpljivala nedeljama. Izgledao je umorno, kao čovek koji je odavno odustao od borbe, a da toga nije ni svestan.
Naš razgovor je tekao polako. Marko je opisivao svoje dane koji su ličili jedan na drugi. Ustajanje, odlazak na posao koji ne voli, povratak kući, gledanje televizije i odlazak u krevet, gde bi ga sačekali nemirne misli i sati prevrtanja. Nije video izlaz. Imao je kredit, porodicu i osećaj odgovornosti koji ga je držao prikovanog za stolicu u kancelariji koju je prezirao.
„Marko, da li primećujete kako tačno ta rečenica, ‘bolje išta nego ništa’, upravlja Vašim životom?“ pitao sam ga. Pogledao me je zbunjeno. „To je samo izreka“, odgovorio je.
„Da li je? Ili je to uverenje koje Vas drži u mestu? Ta rečenica je opravdanje da ne pokušate nešto bolje. Ona je tihi otrov koji ubija ambiciju. Vaše telo i Vaša podsvest osećaju taj unutrašnji konflikt. Osećaju da živite život koji nije Vaš. I zato Vam šalju signale. Anksioznost i nesanica nisu Vaši neprijatelji, oni su samo glasnici koji Vam govore da nešto hitno morate da promenite.“
Videlo se da su ga moje reči pogodile. Ćutao je nekoliko trenutaka. Video sam u njegovim očima nešto drugo osim umora. Video sam tračak razumevanja.
Nakon razgovora, uradili smo prvu hipnoterapiju. Fokusirali smo se na oslobađanje od osećaja zaglavljenosti i na jačanje samopouzdanja, kako bi napravio makar i najmanji korak ka promeni. Nije morao odmah da da otkaz. Nije morao da napravi nikakav radikalan potez. Samo da otvori vrata maloj mogućnosti da postoji nešto bolje.
Već sutradan sam mu pripremio i poslao personalizovanu audio terapiju sa uputstvom da je sluša svako veče pred spavanje.
Pet nedelja nakon toga stigao je njegov mejl.
„Gorane, moram da Vam priznam, bio sam skeptičan. Mislio sam da je ovo samo još jedan pokušaj u nizu da rešim probleme koji me muče godinama. Ali, desilo se nešto neočekivano. Prvih nekoliko dana slušanja terapije sam se osećao smirenije i uspevao sam da zaspim brže. Nikakve negativne efekte nisam osetio, samo neko prijatno opuštanje. A onda, jedne večeri, umesto da upalim TV, seo sam za kompjuter i upisao online kurs koji treba da mi pomogne da naučim veštinu koju sam oduvek želeo, ali sam sebi govorio da je kasno, da nemam vremena, da je preteško. Shvatio sam da me je onaj Vaš razgovor o ‘bolje išta nego ništa’ pratio poput hodajućeg podsetnika. Više ne želim ‘išta’. Želim ‘nešto’. Još uvek radim isti posao, ali sada imam cilj. Imam nešto čemu se radujem posle posla. Anksioznost se značajno smanjila, a spavam kao beba. Hvala Vam što ste mi pomogli da čujem glasnika, umesto da ga ignorišem.“
Markova priča je podsetnik da je najopasnija zona komfora ona koju sami sebi stvorimo iz straha. Ponekad, prvi korak ka izlasku iz te zone nije skok, već samo odluka da prestanemo da verujemo u laž da je „išta“ dovoljno dobro za nas.
>> Objavljeno uz dozvolu klijenta <<
✨ Goran Janjić, Hipnoterapeut
📞 +381 69 100 4991
📧 hterapeut@gmail.com
🌐 http://www.goranjanjic.com
🔗 https://youtu.be/bsE7PD0B6LA