Da li ste ikada osetili da Vas sopstveni mozak vuče na dno okeana, dok oko Vas svi opušteno plivaju? Upravo sa tim osećajem je u moju kancelariju utrčala Sanja. Imala je trideset i pet godina, radila je kao menadžer u jednoj velikoj stranoj kompaniji, a izgledala je kao vojnik koji je tek izašao iz rova. Zakazala je termin nekoliko dana ranije, tvrdeći da je situacija hitna. Čim je sela, počela je da priča neverovatnom brzinom, skakućući sa teme na temu, dok su joj se prsti grčevito preplitali.
„Ja ne mogu više ovako, Gorane“, rekla je Sanja, jedva dolazeći do daha. „Moja glava nikada ne ćuti. Ako šef ne odgovori na moj mejl u roku od deset minuta, ja sam sigurna da ću dobiti otkaz. Ako me muž pogleda malo ozbiljnije, odmah mislim da me više ne voli. Svaki scenario u mojoj glavi vodi u potpunu katastrofu. Uništavam samu sebe.“
Slušao sam je pažljivo. Tokom našeg razgovora, shvatio sam da Sanja pati od hroničnog preteranog razmišljanja. Njen um je stalno bio u modu za preživljavanje, tražeći opasnosti tamo gde ih nema. Kroz razgovor nismo kopali po njenoj prošlosti niti tražili uzroke u detinjstvu, već smo se fokusirali na ono što se dešava sada.
„Sanja, primetite jednu stvar“, rekao sam joj mirno, čekajući da me pogleda u oči. „Vaš mozak se ponaša kao previše revnostan radnik obezbeđenja. On vidi senku na zidu i odmah proglašava vanredno stanje, vičući da je u pitanju Provalnik. Vi u tom trenutku poverujete svom obezbeđenju, podignete adrenalin i krenete u borbu sa senkom. Kako se osećate nakon te borbe?“
„Potpuno iscrpljeno“, odgovorila je Sanja, usporivši disanje. „Ali kako da nateram sebe da ne razmišljam o tome?“
„Nemojte ni pokušavati da ga ućutkate“, rekao sam joj. „Umesto toga, promenite svoj odgovor. Sledeći put kada Vam se javi ta katastrofična misao da ćete dobiti otkaz jer mejl kasni, recite sebi u bradu: Hvala ti, moj verni stražaru, što me čuvaš, ali ovo je samo obična senka, nema potrebe za panikom. Kada prepoznate da je to samo misao, a ne stvarna opasnost, Vi joj oduzimate moć. Vi niste Vaše misli, Sanja. Vi ste onaj ko te misli posmatra.“
Sanja je ućutala. Videlo se da joj ova promena perspektive donosi olakšanje. Shvatila je da ne mora da skače na svaku uzbunu koju njen mozak oglasi.
Nakon ovog detaljnog razgovora, prešli smo na drugi deo našeg dvosatnog susreta. Sanja je legla na udobni ležaj i zatvorila oči. Tokom ove inicijalne hipnoterapije nismo razgovarali. Njen jedini zadatak je bio da se opusti i dopusti mom glasu da je vodi. Pokrenuli smo osnovne procese unutrašnje nadogradnje i postavili temelje za smirivanje tog preglasnog unutrašnjeg stražara. Kada je ustala sa ležaja, oči su joj bile bistrije, a ramena opuštenija.
U naredna tri dana, izradio sam posebnu audio terapiju, kreiranu specijalno za njen problem sa preteranim analiziranjem. Poslao sam joj snimak sa uputstvom da ga sluša jednom dnevno, u miru svog doma, tokom naredne tri nedelje.
Tačno dvadeset i dva dana kasnije, u mom poštanskom sandučetu se pojavilo pismo.
„Poštovani Gorane, moram da Vam priznam da sam prva tri dana slušanja audio terapije bila skeptična. Moj um je i dalje pokušavao da vrti stare filmove. Međutim, krajem prve nedelje, osetila sam neverovatan mir. Najveći test se dogodio prošlog utorka. Generalni direktor je sazvao hitan sastanak i nije naveo razlog. Ranije bih provela noć povraćajući od stresa, ubeđena da sledi propast. Ovaj put, samo sam se osmehnula i rekla sebi da je moj stražar opet previše vredan, ali da je to samo senka. Zaspala sam bez problema. Na sastanku se ispostavilo da delimo bonuse za uspešan kvartal! Da sam se nervirala, uništila bih sebi tri dana života ni zbog čega. Hvala Vam, Gorane, Vaša terapija mi je vratila kontrolu nad sopstvenim umom.“
>> Objavljeno uz dozvolu klijenta <<