Ne sećam se da je neko ikada ušao u moju kancelariju i rekao da se oseća kao da je živ zatrpan pod brdom nepročitanih knjiga – baš tim rečima.
Nataša je imala pomalo nemiran pogled, grčevito je stiskala kaiš svoje torbe i delovala je kao osoba koja neprestano negde kasni, iako je na naš zakazani termin stigla tačno u minut.
Sedela je prekoputa mene, duboko uzdahnula i počela svoju priču. „Gorane, moj život je kao ogromna biblioteka čije se police pružaju u beskraj. Gde god pogledam, vidim samo mogućnosti koje nisam ostvarila. Knjigu koju nisam napisala. Put kojim nisam pošla. Reči koje nisam izgovorila. Gušim se u tom moru onoga što je moglo biti i stalno tražim neku novu priliku.“
Pažljivo sam je slušao, puštajući je da izbaci taj teret iz sebe. „Nataša, znate li u čemu je zapravo problem sa tom Vašom bibliotekom?“ upitao sam je mirno. „Većina ljudi luta kroz nju potpuno opčinjena tim nepročitanim tomovima. Veruju da se prava istina, smisao i sreća nalaze u knjizi koja im još uvek nije dostupna. Međutim, postoji jedan veliki paradoks. Dok tražite to nedostižno delo, Vi potpuno zanemarujete knjigu koju već držite otvorenu u rukama.“
Zastala je. Ruke su joj se malo opustile, a pogled se fokusirao na mene.
„Nezadovoljstvo koje osećate nastaje upravo iz te zablude beskraja“, nastavio sam. „Iz uverenja da je smisao uvek smešten u nekoj drugoj prostoriji, na udaljenijoj polici, iza sledećih vrata. Ali, možda život nije takav lavirint. Možda izlaz nije u pronalaženju novih hodnika, već u pažljivom čitanju stranice na kojoj se već nalazite. Čovek koji razume vrednost onoga što u ovom trenutku poseduje ne zatvara vrata svojim željama. On samo prestaje da bude njihov zatočenik.“
Njene oči su se napunile suzama, ali osetio sam da su to suze olakšanja, onaj trenutak kada čovek konačno skine ranac pun kamenja sa leđa. Tokom preostalog vremena našeg razgovora složili smo sve kockice i jasno definisali ciljeve. Nakon toga, Nataša se udobno smestila, zatvorila oči i prepustila se prvoj, inicijalnoj hipnoterapiji. Dok je ležala opuštena, slušala je moj glas koji je pokrenuo one najvažnije unutrašnje procese i postavio temelje za njenu novu, mirniju stvarnost.
Dva dana kasnije izradio sam i poslao joj personalizovanu audio terapiju sa uputstvom da je sluša jednom dnevno. Tačno nakon tri nedelje, u inboks mi je stiglo njeno pismo.
„Dragi Gorane, pišem Vam ovo dok sedim na terasi i pijem kafu. Prvi put posle mnogo godina ne razmišljam o tome šta sam sve u životu propustila. Hipnoterapija mi je pomogla da utišam onaj užurbani glas u glavi koji me je terao da stalno jurim za iluzijama. Shvatila sam dubinu onoga o čemu smo pričali na našem susretu. Počela sam da čitam stranicu na kojoj sam sada, i znate šta? Toliko je predivnih stvari na njoj koje sam godinama ignorisala. Prestala sam da budem zatočenik svojih nerealizovanih ambicija i propuštenih prilika. Spavam mirno, budim se sa osmehom i konačno osećam da sam tačno tamo gde i treba da budem. Hvala Vam na svemu.“
>> Objavljeno uz dozvolu klijentkinje <<
Goran Janjić, hipnoterapeut