„Stojimo u kuhinji na žurci, ali ne razgovaramo. Ja gledam u svoje cipele, ona proverava telefon. Izgubljeni smo, očigledno. Raskorak između onoga što mislim i onoga što sam sposoban da kažem postao je prevelik.“
Ovo su bile prve reči u mejlu koji mi je Milan poslao kada je zakazivao svoj termin. Dok sam čitao ostatak, osetio sam težinu njegove situacije. Opisao je sebe kao nekoga ko ima „nagomilanu količinu reči koje su previše komplikovane da bi se izgovorile“.
Bio je to jedan od najpoetičnijih opisa socijalne anksioznosti koji sam ikada pročitao.
Kada je Milan ušao u moju kancelariju, bio je upravo onakav kakvim sam ga i zamišljao. Tih, oborenog pogleda, nervozno je preplitao prste. Seli smo i neko vreme samo ćutali. Pustio sam ga da se privikne na prostor.
„Milane,“ počeo sam blago, „Vaš mejl je bio neverovatno iskren. Hvala Vam na tome. Osećam da tačno razumete šta se dešava u Vama – kao da postoji neki zid.“
On je klimnuo glavom, i dalje gledajući negde sa strane. „Tako je. Kao da sam iza stakla. Gledam ljude kako normalno razgovaraju, kako se smeju, a ja… ja analiziram. Razmišljam šta da kažem, pa onda shvatim da je trenutak prošao. I onda mrzim sebe zbog toga.“
Objasnio mi je da ga to ne muči na poslu, gde ima jasna pravila i teme. Problem su bile opuštene situacije. Žurke. Izlasci. Pogotovo ako mu se neko dopadne.
„To što ste opisali,“ rekao sam mu, „taj osećaj da Vas ona ‘telepatski razume’ dok Vi ćutite… To je želja za povezanošću bez rizika da budete odbačeni. Vaš um je toliko uplašen da ne kaže pogrešnu stvar, da je odlučio da je najsigurnije ne reći ništa. To je klasičan ‘zamrznuti’ odgovor.“
Proveli smo skoro sat vremena razlažući taj strah. Njegov unutrašnji kritičar bio je glasan, govorio mu je da nije dovoljno pametan, ni zabavan, ni interesantan.
„U redu, Milane,“ predložio sam. „Hajde da probamo nešto. Za početak, Vaš cilj nije da budete najzabavnija osoba u prostoriji. Vaš cilj nije ni da kažete te ‘komplikovane’ reči. Vaš cilj je samo da budete prisutni. Da umesto analize, samo primetite. Kakve je boje njena majica? Da li je muzika glasna? Spustite fokus sa Vaših misli na ono što je oko Vas.“
Nakon razgovora, odradili smo prvu seansu hipnoterapije. Fokusirali smo se na smirivanje tog unutrašnjeg kritičara i na stvaranje osećaja sigurnosti u društvenim situacijama. Hteli smo da njegovoj podsvesti damo dozvolu da se opusti.
Kao i obično, u naredna dva dana sam pripremio i poslao Milanu njegovu personalizovanu audio terapiju. Dobio je zadatak da je sluša svake večeri pred spavanje, naredne tri nedelje.
Prošlo je malo više od tri nedelje kada je stigao novi mejl od njega. Ovaj je bio drugačiji.
„Poštovani Gorane, javljam Vam se kako smo se dogovorili. Slušao sam terapiju svako veče. U početku mi je bilo neobično, ali sam se brzo navikao. Osećaj je prijatan, nekako se umirim pre spavanja. Moram da naglasim da nisam osetio apsolutno nikakve negativne efekte ili neprijatnosti. Naprotiv, generalno sam nekako… lakši.
A sada ono glavno. Prošlog vikenda sam bio na rođendanu kod kolege. I naravno, bio sam nervozan. Video sam devojku koju poznajem samo iz viđenja i osetio sam onaj stari talas panike. Hteo sam da uzmem telefon ili da gledam u cipele. Ali onda sam se setio Vaših reči. Samo da budem prisutan. I uradio sam to. Prišao sam i rekao ‘Zdravo, ja sam Milan’.
Gorane, znam da zvuči smešno, ali to je bila najteža reč. Ali izgovorio sam je. I nismo pričali o smislu života. Pričali smo o nekoj glupoj seriji koju oboje gledamo. I bilo je… normalno. Obično. I bilo je sjajno. Prvi put nisam analizirao svaku svoju reč. Samo sam razgovarao. Hvala Vam, ovo je za mene ogroman korak.“
Milanov put nije bio gotov, ali on je probio taj stakleni zid. Shvatio je da za povezivanje nisu potrebne komplikovane reči, već samo hrabrost da se kaže „Zdravo“.
>> Objavljeno uz dozvolu klijenta <<
✨ Goran Janjić, Hipnoterapeut
📞 +381 69 100 4991
📧 hterapeut@gmail.com
🌐 http://www.goranjanjic.com
🔗 https://youtu.be/bsE7PD0B6LA