Da li znate onaj osećaj kada imate sve – uspešnu firmu, novac, poštovanje okoline – a ipak se osećate kao da ste najmanji na svetu jer osoba koju volite ne može da vidi vašu vrednost? Mnogi misle da se ljubav može kupiti, ne novcem, već pažnjom, poklonima i neprestanim davanjem. Ali šta se dešava kada dajete sve, a zauzvrat dobijate samo sumnju i prebacivanje? To je bio začarani krug u kojem se nalazio Damir kada smo se sreli.
Damir je krupan, stabilan čovek u kasnim tridesetim godinama, vlasnik uspešnog biznisa. Na prvi pogled deluje kao neko ko drži konce u svojim rukama. Međutim, čim je progovorio, osetio sam drhtaj u njegovom glasu koji je odavao duboku nesigurnost.
„Gorane, ja više ne znam šta je ispravno”, rekao je dok je nervozno vrteo ključeve od automobila. „Prekinuo sam vezu sa devojkom, ali me savest ubija. Imam osećaj da sam je izdao, da sam loš čovek. Plašim se da ću, ako ovako nastavim da postavljam granice, prodati dušu i postati hladan i bezosećajan.”
Njegova priča je bila klasičan primer onoga što ja zovem sudar dva straha. Damir je bio u vezi sa Majom, devojkom koja je nosila teške emotivne ožiljke iz prošlosti. Njen strah je bio strah od napuštanja. Kad god bi osetila nesigurnost, ona bi napadala, kontrolisala i pravila ljubomorne scene.
S druge strane, Damirov strah je bio strah da nije dovoljno dobar. Taj strah je vukao korene iz detinjstva. Rastao je u kući gde su svađe bile svakodnevica. Majka je bila bolesno ljubomorna, a otac je svoju slobodu tražio van kuće. Mali Damir je tada gledao majku kako pati i osećao se nemoćno da je zaštiti. Zakleo se da će on biti drugačiji.
Zato je danas Damir „spasilac“. On voli da ugađa, on plaća, on rešava probleme, on kupuje poklone, ne da bi se hvalio, već da bi kupio mir i potvrdio da vredi. Ali sa Majom, to nije funkcionisalo. Što je on više davao, ona je više sumnjala.
„Vidite Damire”, rekao sam mu nakon što sam saslušao njegovu priču. „Vi pokušavate da popravite Maju onako kako niste mogli da popravite svoju majku dok ste bili dete. Ali Maja nije projekat. Njena nesigurnost je rupa bez dna. Koliko god ljubavi i sigurnosti Vi sipali u tu rupu, ona će uvek biti prazna dokle god ona sama ne odluči da je zakrpi.”
Gledao me je zatečeno.
„Ali ona kaže da sam je ja povredio time što sam otišao. Da sam sebičan”, rekao je on.
„Niste sebični”, odgovorio sam mu mirno. „To što ste postavili granicu i rekli da nećete trpeti ljubomoru i kontrolu nije čin agresije, već čin samopoštovanja. Vi se plašite da ćete postati hladni ako se zaštitite. Verujte mi, postavljanje granica ne znači da prodajete dušu. To samo znači da zaključavate vrata svoje kuće kako lopovi ne bi ušli. Da li je čovek koji zaključava kuću loš ili samo mudar?”
Taj uvid mu je bio potreban. Shvatio je da njegova vrednost ne zavisi od toga da li je Maja srećna ili ne.
Usledila je hipnoterapija. Tokom tih pola sata, dok je bio u dubokom stanju relaksacije, radio sam na razbijanju njegovog osećaja krivice. Fokusirali smo se na to da njegova podsvest prihvati da ne može biti odgovoran za tuđa osećanja. Ugradili smo sugestije da ostane otvorenog srca, pun ljubavi, ali zaštićen mudrošću – da više ne mora da kupuje ljubav da bi je zaslužio.
Kao i obično, poslao sam mu audio terapiju u roku od tri dana, sa uputstvom da je sluša naredne tri nedelje.
Prošlo je skoro mesec i po dana pre nego što mi se javio. Priznajem, pitao sam se kako se razvija situacija, s obzirom na to da su bili u fazi raskida kada je došao.
Stiglo je pismo koje me je veoma obradovalo.
„Poštovani Gorane,
Izvinjavam se što se nisam javio tačno posle tri nedelje, ali hteo sam da sačekam da vidim da li će ova promena potrajati. I mogu Vam reći – traje.
Maja me je zvala nekoliko puta nakon naše seanse. Plakala je, optuživala me, pa molila da se vratim. Ranije bi me to slomilo, osećao bih se kao najgori čovek na svetu i popustio bih samo da ona prestane da plače. Ovog puta je bilo drugačije. Dok sam je slušao, nisam osećao onu težinu u grudima. Osećao sam saosećanje prema njoj, ali ne i odgovornost za njen bol.
Ostao sam pri svojoj odluci. Rekao sam joj da joj želim svako dobro, ali da ne možemo dalje zajedno na taj način. I znate šta? Nisam postao hladan. I dalje sam onaj isti emotivni čovek, samo što sada tu emociju čuvam za nekoga ko će umeti da je primi bez ujeda.
Slušam terapiju i dalje, jer mi prija taj osećaj mira koji mi daje. Biznis mi ide bolje jer sam fokusiraniji, a ne iscrpljen dramama. Hvala Vam što ste mi pomogli da shvatim da nisam loš čovek ako biram svoj mir. Nisam imao nikakvih negativnih reakcija, samo osećaj kao da sam skinuo pretežak ranac sa leđa.”
Damir je naučio lekciju koja je mnogima od nas potrebna. Biti dobar čovek ne znači dozvoliti drugima da vas gaze. Ponekad je najveći izraz ljubavi, i prema sebi i prema drugima, reći – ne.
> > Objavljeno uz dozvolu klijenta <<
✨ Goran Janjić, Hipnoterapeut
📞 +381 69 100 4991
📧 hterapeut@gmail.com
🌐 www.goranjanjic.com