Zamislite da osvojite zlatnu medalju na Olimpijadi, popnete se na pobedničko postolje, srce vam lupa od sreće, a onda vam najvažnija osoba u publici priđe i umesto čestitke kaže: Lepo je to, zlato i sve, ali vidi kako je ona Ruskinja držala leđa pravo, a ti si se malo pogrbila dok su svirali himnu. Eto, tako je izgledao život moje klijentkinje Jovane. Taj osećaj da nikada, ali baš nikada nije dovoljno dobra, bio je njen verni pratilac od kada zna za sebe.
Rekla mi je: „Gorane, ja sam umorna. Imam trideset pet godina, imam svoju firmu, imam divnog muža, ali ja se osećam kao mala devojčica koja stoji u ćošku i čeka kaznu jer nije namestila krevet pod konac.“
Kroz razgovor, koji je kao i uvek trajao sat i po pre same hipnoterapije, došli smo do izvora tog osećaja. Njena majka. Žena koja je verovatno mislila da čini najbolje za svoje dete, ali je zapravo koristila najtoksičniju vaspitnu metodu zvanu „da, ali“.
Jovana bi dobila peticu u školi, a majka bi rekla: „Da, ali Marija je dobila pet plus.“ Jovana bi spremila ručak, a majka bi prokomentisala: „Ukusno je, da, ali mogla si malo manje da posoliš, znaš da to nije zdravo.“ Uvek je postojalo to neko nevidljivo merilo koje Jovana nije mogla da preskoči.
Pitao sam je tada: „Jovana, recite mi iskreno, kada Vama neko nešto dobro uradi, da li Vi tražite dlaku u jajetu ili pohvalite trud?“
Gledala me je zbunjeno. „Pa naravno da pohvalim, Gorane. Ne želim da se iko oseća loše.“
„A zašto onda dozvoljavate da se Vi osećate loše zbog tuđih kriterijuma koji su nemogući? Taj glas koji čujete u glavi, koji Vam govori da je moglo bolje, to niste Vi. To je eho Vaše majke koji ste greškom usvojili kao svoj unutrašnji glas. Vreme je da tom kritičaru damo otkaz.“
Nakon razgovora, uradili smo prvu hipnoterapiju. Cilj je bio da se Jovana opusti i da njena podsvest prihvati novu istinu – da njena vrednost ne zavisi od tuđeg mišljenja, pa makar to bila i majka.
Dva dana nakon našeg susreta, poslao sam joj audio snimak terapije. Njen zadatak je bio jednostavan, da sluša taj snimak jednom dnevno, u miru, naredne tri nedelje. Terapija je bila osmišljena tako da briše taj automatski osećaj krivice i nezadovoljstva, i da gradi novi temelj samopouzdanja.
Prošlo je skoro pet nedelja kada mi je stigao mejl od Jovane. Naslov je bio kratak: „Konačno tišina“.
Evo šta mi je napisala:
„Poštovani Gorane,
Moram da Vam priznam da je u početku glas moje majke u glavi je bio toliko jak da je pokušavao da nadjača i Vaš glas sa snimka. Govorio mi je da je ovo gubljenje vremena. Ali, nisam odustajala.
Negde oko petnaestog dana, desilo se nešto čudno. Završila sam jedan veliki projekat na poslu. Klijent je bio oduševljen. Moj stari obrazac bi bio da pomislim kako sam imala sreće ili kako su detalji mogli biti bolji. Umesto toga, osetila sam ponos. Čist, neiskvaren ponos. Samo sam pomislila: Bravo, Jovana, ovo si odlično uradila.
Ali pravi test je bio juče. Bila sam kod majke na ručku. Pohvalila sam se tim projektom. Ona me je pogledala preko naočara i rekla svoju čuvenu rečenicu: Lepo je to, sine, ali pazi da se ne uobraziš, a i čula sam da je ona tvoja koleginica Ivana napredovala brže od tebe.
Ranije bi me to slomilo. Plakala bih u kolima do kuće. Ovog puta, Gorane, samo sam se nasmejala. Osetila sam neki mir. Shvatila sam da to njeno nezadovoljstvo nema veze sa mnom, nego sa njom. Odgovorila sam joj mirno: Meni je moj uspeh sasvim dovoljan i srećna sam zbog toga. I nastavila sam da jedem supu.
Njena reč više nije imala težinu presude. Osetila sam se slobodno.
Inače, nisam imala nikakve negativne efekte tokom slušanja, spavala sam mirnije nego ikad. Hvala Vam što ste mi pomogli da vratim svoj glas.“
Jovanin primer je dokaz da ne možemo promeniti šta nam drugi govore, pa čak ni ako su to naši roditelji, ali možemo promeniti kako mi na to reagujemo. Onog trenutka kada prestanemo da hranimo unutrašnjeg kritičara, počinjemo da živimo svoj, a ne tuđi život.
Objavljeno uz dozvolu klijentinje <<
🌐 www.goranjanjic.com