Prazna kuća ne zvuči tiho. Ona vrišti. Vrišti podsećanjima na prosutu kafu, na razbacane čarape i na smeh koji je do juče odjekivao hodnicima. Violeta je sedela preko puta mene, a njene oči su bile uprte u pod, kao da traži mrvice onog života koji je imala pre samo mesec dana.
„Znam da mislite da je svet stao, Violeta,“ rekao sam tiho dok sam joj dodavao vodu.
Ona je samo klimnula glavom. Njene bliznakinje, njena dva stuba, udale su se u istom danu i otišle stotinama kilometara daleko. Odjednom, ona više nije bila mama koja stalno nešto pegla, kuva i zapitkuje. Postala je žena koja živi u muzeju sopstvenih uspomena.
„Osećam se kao olupina broda koji je konačno iskrcao sav svoj teret i sada besciljno luta morem,“ priznala mi je kroz suze. „Gorane, šta ja da radim sa tolikim slobodnim vremenom? Svaki minut me podseća samo na to koliko sam sama.“
Rekao sam joj nešto što ju je potpuno zateklo.
„Zamislite da ste Vi do sada bili samo korice knjige, a Vaše ćerke su bile stranice. Sada su te stranice dobile svoje nove korice, a Vi ste ostali sa praznim listovima ispred sebe. Da li ćete te listove ostaviti praznim ili ćete početi da pišete svoju priču, onu o kojoj ste sanjali dok ste njih podizali?“
Violeta me je pogledala sa nevericom.
„Zar nije kasno za moju priču?“ upitala je sasvim tiho.
„Nikada nije kasno da upoznate ženu koja se krije iza uloge majke,“ odgovorio sam.
Nakon dugog razgovora, prešli smo na prvu hipnoterapiju od pola sata. Opustila se više nego što je mislila da je moguće. Dva dana kasnije, izradio sam i poslao joj personalizovanu audio terapiju. Dao sam joj jasne instrukcije da je sluša jednom dnevno u naredne tri nedelje. To je bio njen ključ za otključavanje vrata koja su godinama bila zatvorena.
Prošlo je skoro mesec i po dana pre nego što mi je poštar doneo njeno, rukom pisano, pismo. Otvorio sam ga i osetio miris parfema koji je nekako zračio novom energijom.
„Dragi Gorane, pišem Vam ovo jer želim da znate da više ne sedim u tišini. Prvih deset dana slušanja snimka bilo je čudno, kao da se borim sa sobom. Ali onda, u trećoj nedelji, nešto se prelomilo. Jednog jutra sam se probudila i umesto da prvo proverim telefon da vidim da li su devojke pisale, ja sam otišla na terasu i skuvala kafu samo za sebe. Kupila sam platna i boje, ono što sam želela još pre dvadeset godina. Počela sam da slikam. Ne osećam nikakve negativne efekte, naprotiv, glava mi je bistrija. Moje ćerke su presrećne jer im više ne šaljem tužne poruke, već fotografije svojih radova. Shvatila sam da im najviše trebam baš ovakva, ispunjena i svoja. Hvala Vam što ste me podsetili da moj život nije završio njihovim odlaskom, već je samo dobio novo poglavlje.“
Violeta je pronašla svoj smisao tamo gde je misila da je sve nestalo – u sebi. Hipnoterapija joj je samo pomogla da skloni prašinu sa njenih strasti koje su dugo čekale svoju priliku da zažive.
>> Objavljeno uz dozvolu klijentkinje <<
✨ Goran Janjić, Hipnoterapeut
📞 +381 69 100 4991
📧 hterapeut@gmail.com
🌐www.goranjanjic.com)