Ljubav je najopasnija igra na svetu ako u nju uđete sa pancirom na grudima. Zvonko je ušao u moju kancelariju kao čovek koji je upravo preživeo brodolom, iako je od njegovog razvoda prošlo više od deset godina. Seo je preko puta mene, ispravio leđa i stegnuo vilicu tako jako da sam mislio da će mu popucati zubi. Rekao mi je odmah na početku da on više ne veruje u bajke i da su žene za njega završena priča.
Gledao sam ga i video zid. Ne običan zid, već tvrđavu koju je gradio ciglu po ciglu svaki put kada bi osetio i najmanju tugu. „Zvonko, Vi ste zapravo najtužniji čovek kojeg sam sreo ove nedelje“, rekao sam mu direktno. Pogledao me je iznenađeno, skoro uvređeno. „Kako to mislite?“, upitao je. „Ja sam stabilan, niko ne može da me povredi.“ „Upravo u tome je problem“, odgovorio sam mu. „Zaključali ste se u kavez da Vas vukovi ne bi pojeli, ali ste zaboravili da u tom kavezu nema ni sunca ni vazduha. Vi ne živite, Vi samo izbegavate bol.“
Njegov prvi brak bio je katastrofa koja mu je srušila svet. Od tada je odlučio da se nikome ne otvara. Verovao je da je sigurnost isto što i sreća. Tokom ta dva sata razgovora, objasnio sam mu da je tuga cena koju plaćamo za ljubav, i da je to poštena trgovina. Ako ne želiš da ikada plačeš, onda nikada nećeš moći ni da voliš. To je kao da odbijate da vidite najlepši zalazak sunca samo zato što će mrak pasti za pola sata. Pa šta ako padne mrak, barem ste videli boje.
Uveli smo ga u prvu hipnoterapiju. Dok je ležao zatvorenih očiju, navodio sam ga da zamisli tu svoju unutrašnju tvrđavu. Rekao sam mu da polako počne da skida oklop koji mu je postao pretežak. Plakao je. Bili su to teški, muški jecaji čoveka koji je deceniju proveo u emocionalnom zamrzivaču. Tri dana kasnije, poslao sam mu audio snimak koji je morao da sluša svako veče. Bio je to proces topljenja leda oko njegovog srca.
Nakon mesec dana, stiglo mi je pismo koje je mirisalo na promenu.
„Dragi Gorane, moram Vam priznati da sam prvih nekoliko dana slušanja audio terapije pružao ogroman otpor. Glas u mojoj glavi je vrištao da je opasno biti ranjiv. Ali onda se nešto slomilo. Shvatio sam da sam sve ove godine sam sebi nanosio veću bol nego što bi mi nanela bilo koja žena na svetu. Krio sam se od života. Juče sam izašao na kafu sa koleginicom koja mi se odavno dopada, ali joj nikada nisam dao priliku. Nisam joj obećao kule i gradove, niti sam ja očekivao večnost. Samo smo sedeli, smejali se i uživali u tom trenutku. Prvi put posle deset godina osetio sam da sam živ. Hvala Vam što ste mi pokazali da ključ od mog kaveza stoji u mojoj ruci“, napisao je Zvonko.
Njegova transformacija je bila dokaz da niko od nas nije stvoren da bude sam i zaštićen od svega. Život je prljav, haotičan i često nas povredi, ali je jedina stvar koju imamo. Zvonko je naučio da prihvati prolaznost. Naučio je da je u redu ako nešto ne traje zauvek, jer lepota nije u trajanju, već u intenzitetu kojim osećamo dok smo tu.
> > Objavljeno uz dozvolu klijenta <<