U poslednjih nekoliko godina postepeno sam gubila volju za životom. Nisam se radovala ničemu. Svet oko mene je izgubio boje. Moj život je postao besmislen. Izgubila sam interes za sve što me je nekada ispunjavalo radošću. Počela sam da izbegavam prijatelje. Retko sam izlazila iz kuće. Prestala sam da se brinem o sebi. Moja kosa koju sam oduvek volela i negovala postala je neuredna i zapuštena. Kada bih se pogledala u ogledalo nisam mogla da prepoznam ženu koja me odatle gleda.
Zaista nisam verovala da me išta može izvući iz tog gliba. Ti si bio tako pažljiv i pun razumevanja. I da sam htela nisam mogla da ti ne verujem. Tvoje strpljenje i tvoj osmeh su otopili moje nepoverenje. Imala sam osećaj kao da te oduvek znam i da mogu baš sve da ti kažem.
Polako smo otkopavali razloge moje bezvoljnosti. Otkrili smo duboko ukorenjene strahove i nesigurnosti koje su mi oduzimale energiju i volju za životom. Kroz terapiju sam naučila kako da se suočim sa tim strahovima. Kako da ih prevaziđem i pronađem novu snagu i novu volju za životom. Što je najlepše neki strahovi su sami od sebe nestali. Čudan je osećaj kada godinama imam neprijatelje u sebi, a onda za par dana neki od njih nestanu zauvek. Kao da ih nikada nije bilo. Ne razumem do kraja kako se to dešava. Ali nije ni važno. Bitno je da radi.
Danas se ponovo radujem životu. Počela sam da izlazim i viđam se sa prijateljicama. Brižna sam prema sebi. Moja kosa ponovo sija. Kada se pogledam u ogledalo vidim ženu koja je ponovo pronašla radost u životu.
Gorane hvala ti što si bio tu za mene u najtežim trenucima mog života. Bilo je teško. Više nije. Problemčića ima i sada, ali oni sada nikako nisu jači od mene. Posmatram ih nadmoćno. Lep je to osećaj.
Snaga neka je u tebi,
Ružica S.