Senada je ušla u moju kancelariju teškim korakom i pogurenim ramenima. Njeno lice, iako veoma lepo, bilo je iscrtano tugom i razočaranjem.
„Gorane,“ počela je tiho, skoro šapatom, „ostavio me je, i to još pre tri godine. I dalje ne mogu da pređem preko toga. Sve je nestalo sa njim – poverenje, ljubav, i želja za bilo kakvom budućnošću.“
U njenim očima mogla se videti borba – želja za ljubavlju koja nije nestala, ali i strah od nove povrede, koji ju je sprečavao da krene dalje.
Kroz razgovor, Senada mi je otkrila koliko je duboko povređena i koliko je sada ogorčena na muški rod. Rekla mi je da je izgubila veru u ljubav, u partnerske odnose, i u samu sebe. Željna je bliskosti, ali strah od ponovnog razočaranja bio je jači od nje. „Kako da verujem nekome kada je onaj kojem sam verovala svim srcem, samo otišao?“ pitala me je očima punim sumnje i bola.
„Senada,“ rekao sam pažljivo, „veze su u mnogočemu slične kupovini cipela.“ Ona me je pogledala iznenađeno, očigledno zbunjena mojom analogijom. „Ako ste jednom kupili cipele koje su vas nažuljale, da li ćete zbog toga zauvek prestati da kupujete obuću?“
Njen osmeh, iako blag, pojavio se prvi put od kako je ušla kod mene. „Naravno da ne,“ rekla je.
„Tako je,“ nastavio sam. „Svaki muškarac, svaka žena, svaki odnos je različit. Neudobne cipele nas mogu naučiti da sledeći put pažljivije biramo, ali nas ne sprečavaju da ponovo uđemo u prodavnicu. Slično je i sa vezama – loša iskustva nas mogu opreznije voditi kroz nova, ali ne treba da nas spreče da ponovo otvorimo svoje srce.“
Senada je tiho klimala glavom, upijajući svaku reč. Ali osetio sam da postoji još nešto, nešto dublje što je morala da razume.
„Svi mi imamo jednu veliku zabludu, Senada,“ nastavio sam, „a to je da verujemo da u ovom svetu postoji nešto što je trajno i neraskidivo. Ali istina je da sve oko nas – svaki odnos, svaka veza, svaka ljubav – ima svoj početak i kraj. I to nije loše, to je jednostavno život. Kada prihvatimo tu činjenicu, kada shvatimo da je sve prolazno, postajemo manje vezani za bol. Na taj način, kada nečemu dođe kraj, mi manje patimo i brže se oporavljamo, spremni da krenemo dalje, da otvorimo svoje srce za nove ljude i nove prilike.“
Senada je ćutala neko vreme, razmišljajući o mojim rečima. Videlo se da moje reči doprle do nje, menjajući način na koji je gledala na svoj život i na svoje povrede.
Već sutradan sam uspeo da napravim individualnu audio terapiju i pošaljem je Senadi. Zahvala mi se uz obećanje da će u svemu slediti moje instrukcije i slušati terapiju svaki dan u narednih dvadeset i jedan dan.
Nakon mesec dana, dobio sam pismo od Senade. Pisala je o tome kako se oseća, o promenama koje su se desile u njenom srcu. „Gorane,“ napisala je, „počela sam da shvatam da su prošlost i bol samo delovi mog puta, a ne prepreke na njemu. Ispred mene je još mnogo koraka koje moram da napravim, i sada osećam da imam hrabrosti da ih učinim. Hvala vam što ste mi pomogli da to shvatim.“
Završila je pismo rečenicom koja me je duboko dotakla: „Spremna sam da ponovo uđem u prodavnicu, ovog puta znajući da zaslužujem najudobnije cipele.“
>> Objavljeno uz dozvolu klijenta <<