„Da mogu, a ne mogu, vratila bih vreme unazad i nikad ne bih želela ni da upoznam, a kamoli da se udam za mog muža,“ glasila je prva rečenica u poruci koju mi je Renata poslala pre zakazivanja termina za terapiju.
Renata je bila u braku više od deset godina. U početku, sve je bilo lepo – ljubav, strast, zajednički snovi. Ali, kako je vreme prolazilo, brak se pretvorio u borbu, a ona se osećala sve više zarobljenom u sopstvenom životu.
Teško joj je bilo da priča o tome, svaki čas je zastajala, gušila se u suzama, tražila prave reči, ali ubrzo mi je ispričala celu priču. Njeno samopouzdanje je bilo na nuli, osećala se nevidljivom i bezvrednom. Svaka svađa sa mužem ostavljala je nove rane, a one stare nisu ni dobile priliku da zacele.
Kada smo započeli hipnoterapiju, Renata je bila skeptična. „Ne verujem da nešto može promeniti osećanja koja imam,“ rekla mi je dok je zatvarala oči, pripremajući se za seansu, ali, ja sam znao da se ispod tog bola krije žena koja i te kako zaslužuje ljubav i poštovanje – ne samo od drugih, već pre svega od sebe same.
Vodio sam je kroz putovanje ka unutrašnjem miru. Motivisao sam je da prepoznaje i prihvata svoje emocije, da se oslobodi starih obrazaca mišljenja i da počne da vrednuje sebe. Audio terapiju koju sam joj poslao nakon našeg prvog susreta slušala je svakodnevno.
Meseci su prolazili, a od Renate sam dobijao samo povremene poruke, u kojima je pisala o malim pobedama koje je doživljavala – smešak koji je dugo bio zaboravljen, odluke koje je donosila bez straha, i sve češći trenuci kada je osećala mir.
A onda je stiglo Renativno pismo koje mi je ozarilo lice:
„Gorane, osećam potrebu da Vam se zahvalim i podelim s Vama koliko se moj život promenio. Kada sam prvi put došla kod Vas, bila sam na ivici snage. Osećala sam se kao da sam potpuno izgubljena, zarobljena u braku koji me gušio, ali ste me silnno motivisali i ja sam uporno slušala terapiju, ne samo tri nedelje, već mesecima, i sada se osećam kao nova osoba.
Prva stvar koju sam primetila jeste da sam počela da ustajem iz kreveta sa osećajem svrhe. Nekada sam se jedva naterala da započnem dan, a sada se budim sa jasnom namerom da učinim nešto dobro za sebe. Ponovo sam počela da se bavim stvarima koje volim – vratila sam se slikanju, što je nešto što sam potpuno zapostavila. Svaki put kad uzmem četkicu u ruke, osećam mir i radost.
Što se tiče mog odnosa sa mužem, stvari su se drastično promenile. Naučila sam da postavim granice i da jasno izrazim svoje potrebe i želje. Ranije, svaki razgovor bi se završio svađom, a sada, kada komuniciram s njim, osećam da me zaista čuje. Jedan od najvećih trenutaka za mene bio je kada me je sam upitao kako se osećam i šta možemo zajedno da učinimo da naš odnos bude bolji. To pitanje nisam čula godinama.
Takođe, počela sam da se viđam sa prijateljima koje sam godinama zanemarivala. Bilo mi je teško da se ponovo povežem sa svetom, ali sada osećam da imam dovoljno energije i volje da gradim odnose koji su za mene važni.
Najvažnije od svega, naučila sam da volim sebe. Vi ste mi pomogli da shvatim da nisam odgovorna za tuđe postupke, ali da mogu da preuzmem kontrolu nad svojim životom. Sada se svakodnevno prisećam svojih vrednosti, i svakog dana činim nešto što me čini srećnom.
Hvala Vam što ste mi pokazali put do unutrašnjeg mira i što ste mi pomogli da ponovo pronađem sebe.“
Iako se činilo da će se njen brak raspasti, ipak ga je sačuvala, ali ne na svoju štetu, već na obostranu koristi. Shvatila je da nas niko neće voleti i poštovati ako sami ne volimo i poštujemo sebe. Renata i njen suprug su sada na novom početku, sa više razumevanja i poštovanja nego ikad pre.
>> Objavljeno uz dozvolu klijenta <<