Bilo je hladno zimsko predvečerje kada mi je u kancelariju ušla Tamara. Žena u ranim četrdesetim, sa prelepim osmehom koji je nekako bio zamagljen tugom.
Tamara je bila uspešna menadžerka, ali unutra se borila sa osećajem nesigurnosti. Svaka kritika na poslu bila je poput udarca, svaka sugestija – pretnja njenom osećaju vrednosti. „Uvek se trudim da budem savršena, ali nikada ne uspevam.“ rekla je s uzdahom.
Naš razgovor je potrajao. Njen glas i gestikulacija odavali su koliko je velikim osećala teret koji je nosila. Tamara je odrasla u porodici koja je visoko postavljala očekivanja. „Ako nije savršeno, nije vredno,“ ponavljala je moto njenog detinjstva.
“Tamara,” rekao sam joj smireno, “savršenstvo je neprijatelj dobrog. Sve što radite iz želje da budete najbolji može vas samo iscrpeti. Vi ste već dovoljno dobri, ali taj glas u glavi, taj glas kritičara, nije vaš. To je glas drugih, onih koji su vam nametnuli uverenje da nikada nećete biti dovoljno dobri. Savršenstvo ne postoji, ono je samo nedostižni ideal koji je previše dobrih ljudi upropastio.”
Kao uvod u hipnoterapiju, Tamara je zatvorila oči i polako smo prošli kroz tehniku opuštanja. U tih pola sata, radili smo na uklanjanju tih unutrašnjih kritičkih glasova, stavljajući fokus na njen osećaj samoprihvatanja. Nakon toga, u naredna tri dana, izradio sam terapiju i poslao je Tamari, sa instrukcijama da je sluša jednom dnevno u sledećih 21 dan.
Mesec dana kasnije, dobio sam njenu poruku. „Gorane, osećam se kao nova osoba. Naučila sam da cenim svoj trud, čak i kad nije savršen. Na poslu više ne reagujem na svaki komentar. Počela sam da uživam u onome što radim, a ne da samo težim nedostižnom savršenstvu. Hvala vam.“
Tamara je uspela da promeni svoj odnos prema sebi i svetu. A istina je – kad prestanemo da jurimo savršenstvo, pronađemo unutrašnji mir.
>> Objavljeno uz dozvolu klijenta <<