Nakon deset godina maštanja o životu u Americi, Eleonorin san se konačno ostvario pre godinu i po dana. Uspešna je u svom poslu, lepo se snašla, ali nešto nije bilo kako je očekivala.
„Svaki dan mislim o Srbiji. Nedostaju mi porodica, prijatelji, čak i stvari koje mi tada nisu bile bitne,“ nastavila je. U njenom glasu osećala se nostalgija koja ju je polako gušila. Počela je da preispituje sve: da li je odlazak bio prava odluka, da li zaista pripada tamo gde sada živi, ili je ipak trebalo da ostane u Srbiji.
Osluškivao sam njene reči pažljivo. Nostalgija može biti snažan protivnik, pogotovo kada nas uhvati u trenucima slabosti, kada ne osećamo ono uzbuđenje koje nas je nekada pokretalo.
„Eleonora, šta je to što Vam najviše nedostaje iz Srbije?“ upitao sam, pokušavajući da shvatim dublje razloge njene tuge.
„Porodica, svakako,“ odgovorila je bez razmišljanja. „Ali, nije samo to. Nedostaje mi miris starog kraja, rutine koje sam imala, kafići gde sam pila kafu sa prijateljima. Sve te male stvari koje sam uzimala zdravo za gotovo.“
Dok je pričala, postajalo je jasno da je Eleonora upala u zamku idealizacije prošlosti. Svi ti mali, nostalgični trenuci sada su izgledali mnogo privlačnije nego ikada pre, jer su postali simbol sigurnosti i bliskosti, daleko od izazova novog života.
Razgovarali smo još neko vreme, otkrivajući kako je nostalgija često maska za osećaj nesigurnosti i izolovanosti u novom okruženju. Iako je Eleonora ostvarila svoj san, suočila se sa neočekivanom prazninom koja je dolazila iz osećaja odvojenosti od onoga što je nekada smatrala svojim domom.
Nakon razgovora, prešli smo na prvu hipnoterapiju. Tokom seanse, radili smo na osvežavanju njenog sećanja na razloge zbog kojih je toliko želela da ode iz Srbije. Vraćala se kroz hipnozu na trenutke kada je osećala stagnaciju, kada je sanjala o većim mogućnostima i kada je donela odluku da krene napred, bez obzira na sve prepreke. Eleonora je počela da shvata da njena želja za povratkom zapravo nije realna, već da dolazi iz nostalgije koja idealizuje prošlost.
„Važno je podsetiti se da nije sve bilo savršeno za Vas u Srbiji,“ rekao sam joj. „Nostalgija nas često navede da se setimo samo lepih stvari, dok zaboravljamo zašto smo želeli da promenimo život. Uzmite svesku i zapisujte sve razloge kojih se setite, i za, i protiv. Kada osvežite ta sećanja, shvatićete da je put kojim ste krenuli bio pravi. Tada ćete svoju energiju i emocije, umesto na okretanje unazad, usmeriti da što bolje uredite svoj sadašnji život.“
Tri dana nakon našeg prvog susreta, poslao sam joj audio terapiju. Fokusirali smo se na balansiranje njenih osećanja, povezivanje sa novim životom u Americi, ali i prihvatanje činjenice da je prošlost bila faza koju je prerasla. Tokom tri nedelje, Eleonora je svakodnevno slušala snimak. Proces je bio postepen, ali delotvoran.
Nekoliko dana kasnije dobio sam njenu poruku. „Gorane,“ pisala je, „Vaša terapija mi je pomogla da se vratim sebi. Shvatila sam da nostalgija nije pokazatelj da sam donela pogrešnu odluku, već da je prirodan deo prilagođavanja na novi život. Neću se vraćati u Srbiju, barem ne još dugo. Sada znam zašto sam želela da odem i ponovo osećam istu onu strast zbog koje sam krenula na ovaj put.“
Eleonora je naučila da nostalgija nije neprijatelj, već samo deo procesa prilagođavanja. I dok je srce sada mnogo manje vuče ka prošlosti, razum je sada vodi ka budućnosti koju je oduvek želela.
>> Objavljeno uz dozvolu klijenta <<