Znate onaj osećaj kada vam život zapne u mestu? Kad mislite da ste stigli do zida i da nemate više kud?
E, tako je Ana ušla u moju kancelariju. Imala je pedeset i nešto godina, i njena prva rečenica bila je:
„Ne znam više šta da radim, život mi je postao jedan veliki, isti dan.“
Rekla mi je da oseća pritisak sa svih strana – posao, deca, muž, sve je postalo toliko… monotono. Jednostavno je izgubila onu iskru.
„Čini mi se da više ništa ne osećam,“ rekla je. „Svi traže nešto od mene, a ja nemam šta da dam.“
To je bio trenutak kada sam znao da treba da krenemo u nešto dublje. Pitao sam je: „Ana, kada ste poslednji put radili nešto za sebe?“
Zastala je, pogledala me zbunjeno i uzdahnula. „Ni ne sećam se. Kao da sam zaboravila šta je to ‘za sebe’.“
I tu smo krenuli. Prvo smo pričali o svim tim „obavezama“ koje su je iscrpljivale, o tom osećaju krivice kad god bi pokušala da se malo povuče iz svega. Rekao sam joj da su te misli poput malih lopti koje stalno bacamo u zid, očekujući da se jednog dana zid srušiti, a zapravo, on postaje sve jači.
„Zato“, rekao sam joj, „vreme je da prekinete taj ping-pong sa sobom. U narednim danima, zajedno ćemo raditi na tome da oslobodimo taj pritisak i stvorimo prostor za vas. Da se setite ko je Ana, osim što je majka, supruga i zaposlena žena.“
Posle toga, prešli smo na prvu sesiju hipnoterapije. Bilo je tu opreza s njene strane, što je i očekivano s obzirom na silni stres koji je doživljavala. Ali kako su minuti prolazili njeno lice se polako opuštalo. Videlo se da konačno oseća nešto novo – ili bar dugo zaboravljeno.
Sledeći dan sam posvetio pravljenju personalizovane audio terapije za Anu. Svaka reč, svaki zvuk bio je pažljivo odabran da je podseti kako da usmeri energiju na sebe, da se oslobodi tog osećaja krivice i da povrati balans u svom životu.
Mesec dana kasnije, stiglo mi je njena poruku. Između ostalog pisala je i ovo: „Znate da se davljenik i za slamku hvata, tako sam i ja! Da mi je neko rekao da će mi ovo pomoći, samo bih se nasmejala. A sad, evo me, sedim u tišini, i osećam… mir. Nema više onog neprestanog gušenja u grudima, nema tog osećaja da moram svima da budem sve. Počela sam da šetam svakog jutra. Samo ja i priroda. Čak se i smejem. Stvarno, Gorane, smejem se glasno! i baš me briga šta će ko reći. „
Ana je nastavila svoj put, ali već tad je bilo jasno da se zid polako ruši. Njene lopte su konačno pronašle mesto gde će pasti, a ona je pronašla – sebe.
>> Objavljeno uz dozvolu klijenta <<