„Nemam izbora, Gorane,“ rekla je Dragana tiho, spuštajući pogled na svoje ruke. „Ako odem, ne znam gde bih otišla. A ako ostanem, sve će se nastaviti kao i do sada. Kao da mi je život zaglavljen u istom krugu.“
Dragana je bila u braku već petnaest godina, a svaki od tih dana je, prema njenim rečima, nosio teret emocionalnog zlostavljanja. Pokušavala je da se izbori, da nađe snagu, ali uvek se vraćala na isto – osećaj da ne može ništa da promeni. Verovala je da je zarobljena.
Nakon što je ispričala svoju priču, primetio sam koliko puta je ponovila te dve reči: „nemam izbora“. U tom trenutku, odlučio sam da joj ispričam priču koja je imala moć da otvori potpuno novu perspektivu.
„Dragana, dozvolite mi da vam ispričam nešto. To je istinita priča iz sudnice. Na suđenju za ratne zločine, jedan čovek po imenu Johan Ekstrem priznao je da je u koncentracionom logoru ubio zatvorenika. Njegova odbrana je bila jednostavna: ‘Nisam imao drugi izbor.'“
Dragana me pogledala, zatečena težinom situacije koju sam opisivao.
„On je tvrdio da je čuvar uperio pištolj u njegovu glavu i zapretio da će ga ubiti ako ne posluša naredbu i ne ubije tog zatvorenika. Verovao je da nije imao nikakvu opciju, osim da se povinuje. Ali tužilac mu je tada rekao nešto veoma važno: ‘Imali ste izbora. Mogli ste umreti.'“
Na licu Dragane pojavila se konfuzija, pa sam nastavio: „Znam, ovo zvuči ekstremno, ali suština je sledeća: čak i u toj užasnoj situaciji, izbor je postojao. On nije morao da ubije tog čoveka. Uvek postoji izbor. Samo, ponekad je izbor toliko težak ili neugodan, da ga odbijamo kao opciju. I tu dolazimo do istine – nije stvar u tome da nemate izbora, već u tome da vam se ne sviđaju opcije koje su pred vama.“
Dragana je ćutala nekoliko trenutaka, upijajući značenje mojih reči. „Ali, Gorane… ako je izbor između bola i bola, kako da odlučim?“
„Dragana,“ odgovorio sam, „važan je korak da priznate sebi da imate izbor. Kada shvatimo da možemo birati, vraćamo kontrolu nad svojim životom. Istina je da će vas boleti i ako ostanete i ako odete. Međutim, ako ostanete imaće doživotnu bol, a ako odete, boleće na početku, a posle ćete imati mogućnost da kreirate život koji će Vam mnogo više prijati.“
Na kraju naše seanse, napravili smo plan. Nakon uvodne hipnoterapije, poslao sam joj audio-snimak zasnovan na jednostavnim, ali dubokim idejama: osvestiti da je ona ta koja bira svoj put, prepoznati da svaki korak može doneti promenu i prihvatiti odgovornost za svoje odluke.
Tokom tri nedelje slušala je taj snimak svakodnevno. Afirmacije su je podsećale na to da može da izađe iz uloge žrtve, da ne mora da čeka „idealno vreme“ ili „sigurnu priliku“ da napravi promenu. Snimak ju je oslobađao osećaja straha i nesigurnosti, pružajući joj osećaj podrške i snage.
Mesec dana kasnije, stiglo je njeno pismo.
„Dragi Gorane, nisam mislila da će ova terapija doneti bilo kakvu promenu, ali sam se prevarila. Svaki put kada bih pomislila da nemam izbora, setila bih se vaše priče o Johanu i shvatila da je stvar u tome da se plašim posledica. Počela sam da pravim male korake. Počela sam da pričam sa prijateljima o svojoj situaciji, da istražujem opcije i shvatila da, iako mi se opcije možda ne sviđaju, one postoje. Neću reći da je sve rešeno, ali znam da više ne osećam kao da sam zarobljena. Počela sam da biram sebe.“
Dragana je naučila ono najvažnije: neophodno je preuzeti odgovornost za svoje izbore, čak i kada su teški. Jer, kad god mislimo da nemamo izbora, istina je da smo samo odbacili one koji nas teraju da se suočimo sa neprijatnim osećajima. Suština njenog puta bila je osvešćivanje da je snaga uvek u njenim rukama, čak i kada izgleda kao da je nema.
>> Objavljeno uz dozvolu klijenta <<