Njen izgled je bio neobičan – tamna kosa je bila uredna, ali lice bez trunke šminke. Činilo se kao da je odustala od brige o sebi, baš kao što je odustala i od ljubavi.
„Dobar dan, Gorane,“ rekla je tihim glasom dok je sedala na fotelju. „Ne znam ni sama zašto sam ovde. Verovatno je ovo gubljenje vremena.“
Njen pesimizam je bio opipljiv. „Dušice, recite mi šta Vas muči,“ ohrabrio sam je.
Uzdahnula je duboko. „Znate, pre pet godina sam izašla iz užasne veze. Od tada… kao da sam se isključila iz života. Ne izlazim, ne družim se. Čak i na poslu jedva komuniciram. Bojim se da ću zauvek ostati sama.“
Tokom našeg razgovora, otkrio sam da je Dušica duboko povređena prethodnim iskustvima. Njena vera u ljubav i poverenje u ljude bili su ozbiljno narušeni.
„Dušice,“ rekao sam blago, „razumem Vašu bol. Ali zatvaranje u sebe nije rešenje. To je kao da ste zaključali vrata svoje kuće i bacili ključ, plašeći se da će neko ponovo ući i napraviti nered. Ali tako sprečavate i svim onim tako lepim stvarima da uđu.“
Videlo se da moje reči imaju efekta. Njen pogled se malo razbistrio.
Nakon inicijalne hipnoterapije, izradio sam personalizovanu audio terapiju za Dušicu. Cilj je bio da postepeno obnovimo njeno samopouzdanje i veru u život.
Prošlo je gotovo dva meseca pre nego što sam dobio pismo od nje.
„Dragi Gorane,“ pisalo je, „ne mogu da verujem koliko sam se promenila. Prošle nedelje sam izašla sa kolegama na kafu. Prvi put posle ko zna koliko vremena sam se smejala naglas. Čak sam primetila da mi je jedan kolega uputio kompliment, a ja nisam pobegla!“
Dušicina priča me je podsetila koliko je važno ne odustajati od života, bez obzira na prošle povrede. Ljubav prema sebi je prvi korak ka otvorenosti za ljubav drugih.
„Znam da imam još puno da radim na sebi,“ završila je svoje pismo, „ali konačno osećam da idem u pravom smeru. Hvala Vam što ste mi pomogli da pronađem ključ i otvorim vrata svog života.“
>> Objavljeno uz dozvolu klijenta <<
✨