Ponekad nas život iznenadi na najneočekivanije načine. Tako je bilo i tog utorka, kada je Milan došao na zakazanu terapiju. Izgledao je izmučeno, kao da nosi teret celog sveta na svojim ramenima, a bio je tek na pragu tridesete.
Milan je seo, nervozno trljajući dlanove. „Hvala vam što ste me primili, Gorane“, rekao je tiho. „Ne znam više šta da radim sa sobom.“
Kroz razgovor sam saznao da se Milan osećao zatočenim od strane sopstvenog života. Sa 29 godina se čvrsto držao svega što mu je bilo poznato, verujući da će tako sačuvati biti siguran i steći sreću.
„Znate, Milane,“ rekao sam mu, „ponekad nas naš strah od promene drži u mestu a za to vreme život protiče pored nas. Šta mislite, šta vas najviše plaši kada razmišljate o promenama?“
Milan je duboko uzdahnuo. „Plašim se da ću izgubiti ono malo stabilnosti što imam. Posao mi nije sjajan, ali je siguran. Veza mi je… pa, komplikovana, ali barem nisam sam. Bojim se da ako pustim bilo šta od toga, ostaću bez ičega.“
Klimnuo sam glavom sa razumevanjem. „To je sasvim prirodan osećaj. Ali, recite mi, da li ste zaista srećni dok se držite devize: daj šta daš?“
Milanov pogled je skliznuo ka podu. „Ne“, priznao je. „Osećam se kao da sam u kavezu. Želim nešto više, ali ne znam kako da to postignem.“
Nakon našeg razgovora, prešli smo na hipnoterapiju. U stanju duboke relaksacije, Milan je mogao da sagleda svoj život iz nove perspektive. Videlo se olakšanje na njegovom licu kada smo završili seansu.
U narednim danima, pripremio sam personalizovanu audio terapiju za Milana. Fokus je bio na prihvatanju promena, prepoznavanju prilika za rast i oslobađanju od starih, ograničavajućih uverenja.
Prošlo je gotovo dva meseca pre nego što sam dobio Milanovo pismo. Njegove reči su nosile gotovo opipljiv entuzijazam:
„Dragi Gorane,
Ne mogu da verujem koliko se moj život promenio za tako kratko vreme. Vaša terapija mi je pomogla da shvatim da je promena prilika, a ne pretnja. Dao sam otkaz na poslu koji me je gušio i pokrenuo sam mali biznis o kojem sam godinama maštao. Prekinuo sam vezu koja nas je oboje činila nesrećnima i, verovali ili ne, osećam se slobodnije nego ikad.
Bilo je teško, ne poričem. Rušenje mojih starih uverenja i navika bilo je bolno, ali nužno za izgradnju novog, boljeg mene. Sada se budim sa osmehom, uzbuđen zbog mogućnosti koje mi svaki novi dan donosi.
Hvala vam što ste mi pomogli da pronađem hrabrost da pustim život da teče. Tek sad osećam da zaista živim.“
Milanovo pismo me je podsetilo zašto radim ovaj posao. Ponekad je sve što nam treba mali podsticaj da krenemo putem promene. Milan je naučio važnu životnu lekciju – da je prihvatanje promena ključ za lični rast i sreću. Njegov put od straha do prihvatanja može biti poziv na akciju mnogima od nas.
✨