Ponekad je najteže napraviti prvi korak. To je lekcija koju sam naučio od Violete, žene koja je tri godine pratila moj rad, a tek nedavno skupila hrabrost da me pozove.
Bila je to hladna jesenja večer kada je Violeta došla kod mene. Njen pogled je odavao mešavinu olakšanja i nervoze. „Gorane, ne znam odakle da počnem?“ rekla je tiho.
„Počnite od početka, Violeta. Ovde ste bezbedni,“ ohrabrio sam je.
Violeta je duboko udahnula. „Godinama se borim sa izlivima besa. Osećam se kao da mi je tesno u sopstvenoj koži. Toliko puta sam htela da Vas pozovem, ali sam uvek nalazila izgovor da odložim. Mislila sam – živela sam ovako dosad, mogu još malo. Ali shvatila sam da se moja muka samo usložnjava.“
Pažljivo sam je slušao, beležeći ključne tačke njene priče. „Violeta, veoma je hrabro što ste konačno napravili ovaj korak. Mnogi ljudi se bore sa sličnim problemima, ali retko ko ima hrabrosti da zatraži pomoć.“
Tokom našeg razgovora, postalo je jasno da Violetini izlivi besa potiču iz duboko ukorenjenog osećaja nemoći i frustracije.
„Znate, Violeta,“ rekao sam, „bes je često maska za druge emocije – strah, tugu, razočaranje. Vaš osećaj da vam je tesno u sopstvenoj koži govori mi da možda ne dozvoljavate sebi da u potpunosti izrazite te dublje emocije.“
Nakon detaljnog razgovora, prešli smo na inicijalnu hipnoterapiju. Vodio sam Violetu kroz proces dubokog opuštanja, pomažući joj da se poveže sa svojim unutrašnjim mirom.
U naredna tri dana, pripremio sam personalizovanu audio terapiju za Violetu. Fokus je bio na tehnikama za upravljanje besom, prepoznavanje okidača i pronalaženje zdravih načina za izražavanje emocija.
Prošlo je šest nedelja pre nego što sam dobio Violetino pismo. „Dragi Gorane,“ pisala je, „ovaj Vaš glas je fenomenalan. Tako je opuštajući, ali i lekovit. I što je najlepše, ne moram da ulažem nikakav napor, a kockice se same od sebe slažu i stvaraju sliku mog sve lepšeg života. Naučila sam da prepoznam znake besa pre nego što eskaliraju. Sada, umesto da eksplodiram, uzimam dubok udah i razmišljam o pravom izvoru moje frustracije.“
Violeta je nastavila da opisuje kako se oseća mnogo ugodnije u svom telu. „Kao da sam konačno pronašla mir sa sobom. Žao mi je što nisam ranije potražila pomoć, ali sam zahvalna što sam konačno skupila hrabrost.“
Njena priča me je podsetila koliko je važno ne odlagati rad na sebi. Svaki dan koji provedemo boreći se sa našim unutrašnjim demonima je dan koji smo mogli provesti živeći ispunjeniji život.
„Violeta,“ odgovorio sam joj, „vaš napredak je izuzetan, ali zapamtite – ovo je putovanje. Nastavite da primenjujete tehnike koje ste naučili i budite strpljivi prema sebi.“
Violetina transformacija je bila podsetnik da nikada nije kasno za promenu. Ponekad, najvažniji korak je onaj prvi – odluka da potražimo pomoć.
Nekoliko meseci kasnije, Violeta me je ponovo posetila. Ovog puta, njen ulazak bio je potpuno drugačiji. Hodala je uspravno, sa samopouzdanjem koje je bilo opipljivo.
„Gorane, želela sam lično da Vam se zahvalim,“ rekla je sa osmehom. „Znate, pre terapije, osećala sam se kao tempirana bomba. Svaka sitnica bi me izbacila iz takta. Sada se to javlja izuzetno retko, ali sada imam alate da kontrolišem bes.“
Pažljivo sam je slušao, primećujući pozitivne promene u njenom držanju i govoru tela. „Drago mi je što to čujem, Violeta. Kako se sada osećate u svojoj koži?“
Violeta se nasmejala. „Kao da sam konačno pronašla sebe. Znate, pre sam mrzela osamu. Sada uživam u trenucima tišine. Naučila sam da slušam sebe.“
Razgovarali smo o njenom napretku, o izazovima sa kojima se i dalje suočava, ali i o novim ciljevima koje je sebi postavila. Violeta je otkrila da je počela da se bavi jogom i meditacijom, što joj je dodatno pomoglo u održavanju unutrašnjeg mira.
„Imam pitanje za Vas, Gorane,“ rekla je na kraju našeg susreta. „Kako da pomognem drugima koji se bore sa sličnim problemima?“
Njen altruizam me je dirnuo. „Violeta, najbolji način da pomognete drugima je da nastavite da radite na sebi i budete živi primer transformacije. Vaša priča može inspirisati mnoge da naprave taj prvi, najteži korak.“
Dok je Violeta odlazila, setio sam se našeg prvog susreta i jasno je bilo da je mnogo napredovala. Njena priča je snažan podsetnik da nikada nije kasno za promenu i da je svaki trenutak nova prilika da postanemo bolja verzija sebe.
Često razmišljam o Violeti i mnogim drugim klijentima čije su priče slične. Njihova hrabrost da se suoče sa svojim strahovima i frustracijama je ono što me inspiriše da nastavim svoj rad.
>> Objavljeno uz dozvolu klijenta <<