Udahnuo je duboko i pogledao u pod. „Nisam dobro. Zapravo, jako loše. Ne znam kako da se zaustavim.“
„Šta je to što ne možete da zaustavite?“
Zavladao je muk. Prvi put se usudio da podigne pogled. „Upadam u ilegalne stvari, Gorane. Kratki poslovi, lake pare, loši ljudi. Znam da nije ispravno. Znam da ovo neće dobro završiti, ali svaki put kad pokušam da izađem, nešto me vuče nazad.“
Nisam ga prekidao. Pustio sam ga da priča. Ubrzo je počeo da se otvara, rečenica za rečenicom. Strahinja je već dve godine bio uhvaćen u začarani krug – sitne prevare, loše društvo, adrenalin koji dolazi sa rizikom. Najteže mu je bilo da prizna da mu je to postala zavisnost. „Nije to samo zbog novca. Nego… zbog osećaja. Kao da na trenutak sve ima smisla.“
„A posle?“ upitao sam.
„Posle… praznina. Sramota. Strah da će me neko otkriti. Mrzim taj osećaj, ali on prođe, i opet se vraćam na staro.“
Ovo je bio ozbiljan problem. Strahinja nije imao samo problem sa društvom ili novcem – imao je problem sa sopstvenim identitetom. Bio je zarobljen u iluziji koju mu je stvarao adrenalin i osećaj „moći“. Morao je da pronađe nešto što će ga ispunjavati na zdrav način.
„Strahinja, hajde da pokušamo da shvatimo šta vas tačno vuče nazad,“ rekao sam smireno. „Da li ste ikada osetili da ste vredni i važni bez ovih aktivnosti? Da možete da postignete nešto na drugačiji način?“
Nije odgovorio odmah. Razmišljao je. „Ne. Iskreno, nisam. Kad radim to što radim, makar na kratko osećam se… kao neko. Kao da vredim nešto.“
„Dakle, to je važno – osećaj vrednosti i priznanja. Recite mi, postoji li nešto drugo što vas ispunjava? Šta ste voleli da radite pre nego što ste ušli u sve ovo?“
Nekoliko sekundi je ćutao, a onda je tiho rekao: „Voleo sam da crtam. Građevinske nacrte. Oduvek sam maštao da budem arhitekta.“
„A šta vas je sprečilo?“
„Pare. Nije bilo dovoljno novca za školu, pa sam odustao. Pustio sam sve to.“
Bio je ovo ključan trenutak. Strahinjin problem nije bila samo zavisnost od ilegalnih aktivnosti, već i bežanje od osećaja da nije dovoljno vredan i od ideje da ne može ostvariti svoje snove.
Kada smo završili razgovor, objasnio sam Strahinji kako funkcioniše hipnoterapija. „Pomoći ću vam da promenite način na koji gledate sebe. Postoji deo u vama koji želi da se oslobodi, i upravo taj deo ćemo probuditi. Daću vam alat da se setite ko ste i šta zaista želite.“
Tokom prve seanse, fokusirao sam se na njegovo samopouzdanje i osećaj vrednosti. Vodio sam ga kroz slike budućnosti gde je uspešan, gde radi ono što voli i gde nije zarobljen osećajem krivice.
„Strahinja, vi možete da izaberete drugačiji put. Kada se pojavi iskušenje, setite se ko želite da budete.“
Tri dana kasnije poslao sam mu personalizovanu audio terapiju sa sugestijama koje je trebalo da sluša svako veče.
Strahinjin mejl stigao je nakon 27 dana.
„Prva nedelja je bila najteža. Nije bilo lako odupreti se porivu, ali svaki put bih pustio audio i podsetio se – to nisam ja, to ne želim da budem. Počeo sam da crtam ponovo. Skupio sam dovoljno za jedan kurs za crtanje građevinskih nacrta. Nije još fakultet, ali je korak napred. Kad god se osećam slabo, setim se rečenice iz terapije: ‘Moja vrednost nije u tome što radim, već u onome ko jesam.’ Još nije sve savršeno, ali osećam se kao da konačno imam mnogo bolju kontrolu nad sobom.“
Pročitao sam pismo s osmehom. Strahinja je pronašao prvi komadić slagalice ka svom izlasku iz začaranog kruga. Bio je to tek početak, ali putovanje uvek počinje prvim korakom.
>> Objavljeno uz dozvolu klijenta <<
✨
Goran Janjić, Hipnoterapeut
📞 +381 69 100 4991
📧 hterapeut@gmail.com
🌐 http://www.goranjanjic.com
🔗 https://youtu.be/bsE7PD0B6LA