„Ne mogu više da slušam kako moram da ostanem s njim. Kako je to za moje dobro. Kako će me svi gledati ako raskinem. Kao da je moj život tuđi i kao da ja nemam pravo da odlučujem o njemu.“
Ksenija mi je došla tiho, s rukama prekrštenim u krilu, kao da u njima krije neizgovorene reči. Oči su joj bile tamne, pune umora, ali i nade.
„Ne mogu da ih razočaram…“ rekla je, izbegavajući moj pogled. „Mama kaže da je on dobar momak, tata tvrdi da nikad neću naći boljeg. A ja… ja samo osećam da se gušim.“
„Zaslužujem li sreću?“ pitala me je.
„Sreća nije nešto što zaslužujemo, Ksenija, već nešto što biramo.“
Sat i po smo razgovarali. O njenim snovima, o detinjstvu, o osećaju dužnosti koji ju je sapleo u zamku života kakav nije želela. Kada smo stigli do hipnoterapije, zamolio sam je da zatvori oči i zamisli kako izgleda njen život za pet godina – ako nastavi ovim putem. U tišini sobe, suza joj se otkotrljala niz obraz.
Nakon mesec i po dana stigla je Ksenijina poruka:
Nikada neću zaboraviti onaj trenutak kada ste mi rekli da zatvorim oči i zamislim svoj život za pet godina. Osjetila sam težinu u grudima, istu onu koju osjećam svaki put kada pomislim na budućnost s njim. Tada još nisam imala hrabrosti da sebi priznam istinu, ali su mi suze same potekle.
Kada sam počela slušati terapiju, nešto u meni se promijenilo. U početku su to bile suptilne promjene – mirniji san, manje tjeskobe u grudima, ali kako su dani prolazili, osjetila sam da se moj unutrašnji glas, onaj koji su mi gušili roditelji, rodbina i njihova očekivanja, polako budi. Počela sam sebi postavljati pitanja koja sam do tada izbjegavala: A šta ako postoji drugi život za mene? A šta ako ja zaista zaslužujem sreću?
Odluka nije došla naglo. Prvo sam prestala da izgovaram rečenice koje su mi ranije dolazile automatski: Da, u redu je. Znam da je on dobar. Možda ste u pravu. Umjesto toga, sve češće sam govorila: Nisam sigurna. Ne osjećam se srećno. Treba mi vremena. Na početku su se moji pravili da ne čuju, ali kada sam prvi put jasno rekla: Ja ne želim da se udam za njega, nastao je muk.
Mama me je gledala kao da me ne prepoznaje. Tata je samo odmahnuo rukom i izašao iz sobe. Danima su pokušavali da me ubijede, da mi govore da griješim, da ću se pokajati, da niko neće biti bolji za mene. Ali što su oni više insistirali, to sam ja bila sigurnija u svoju odluku. Prvi put u životu osjećala sam da imam pravo da odlučujem o sebi.
Sada, nekoliko sedmica kasnije, osjećam neizmjernu zahvalnost. Moji nisu srećni, ali ja jesam. I znate šta? Svijet se nije srušio. Ja dišem lakše, budim se bez straha i osjećam da imam pravo na budućnost kakvu sama izaberem.
Hvala Vam na svemu što ste učinili za mene.
S poštovanjem,
Ksenija
>> Objavljeno uz dozvolu klijenta <<
✨ Goran Janjić, Hipnoterapeut
📞 +381 69 100 4991
📧 hterapeut@gmail.com
🌐 http://www.goranjanjic.com
🔗 https://youtu.be/bsE7PD0B6LA