Glas joj je bio tih, gotovo nečujan, kao da nije želela da zauzme previše prostora ni u ovoj prostoriji, ni u sopstvenom životu.
„Šta mislite pod tim da ne postojite, Ines?“ pitao sam je blago.
„Mislim… niko me ne vidi. Niko me ne sluša. Ljudi me pređu u razgovoru, kao da nisam tu. Kod kuće – ista priča. Na poslu? Još gore. Sve što radim, radim kako treba, ali niko ne primećuje. Ako nešto pogrešim, odmah svi primete. Kao da postojim samo kada nešto nije u redu.“
Naslonio sam se blago napred. „To mora da je jako iscrpljujuće.“
Ines je klimnula glavom. „Jeste. Kao da mi je ceo život prolazio pored mene, a ja nikako da postanem deo njega.“
Ovo što je Ines opisivala nije retka pojava. Ljudi često postaju „nevidljivi“ jer su naučeni da ne remete, da ne traže previše, da se prilagođavaju drugima do te mere da na kraju izgube sopstveni glas.
„Ines, da li se sećate kada je sve to počelo? Da li je uvek bilo tako?“
Zastala je, razmišljajući. „Mislim da je počelo još u detinjstvu. Uvek sam bila dobra devojčica, ona koja ne pravi probleme. Ako bih se požalila na nešto, dobijala bih odgovore tipa: ‘Ma, nije to ništa.’ Ili: ‘Pusti, ima većih problema.’ Tako sam naučila da se povučem. Da budem laka za druge.“
Njen glas je bio obojen gorčinom.
„I sada?“ upitao sam.
„I sada sam laka za sve. Ne tražim ništa. Ne bunim se. Samo… ćutim i nestajem.“
„Ines,“ rekao sam joj blago, „ako želite da budete viđeni, morate prvo sami da sebe vidite. A to znači – da se zauzmete za sebe. Da progovorite kada imate mišljenje. Da kažete ‘ne’ kada nešto ne želite. Da dozvolite sebi da budete primećeni.“
„Ali kako? Šta ako se ljudima ne svidi to što imam da kažem?“
„To nije vaša briga. Ako stalno pokušavate da budete ono što drugi žele, gubite ono što vi jeste. Neki ljudi možda neće voleti vašu promenu, ali oni koji vas zaista vole – voleće vas još više jer ćete napokon biti svoji.“
Ines je ćutala. Mogao sam da vidim da se u njoj nešto pomera.
„A kako da se oslobodim tog straha?“
„Tako što ćete vežbati. Kroz male stvari. Kada vam sledeći put neko upadne u reč – nastavite da govorite. Kada se ne slažete s nečim – recite to. Kada osećate da vam nešto smeta – izgovorite. Počnite od malih koraka.“
Ines se nasmejala, ali nesigurno. „Ne znam da li umem.“
„Umećete. Hajde da probamo nešto.“
Kada smo završili razgovor, Ines se udobno smestila i započeli smo hipnoterapiju. Vodio sam je kroz proces zamišljanja sebe kao jake, prisutne osobe. Osobe koja ima pravo da zauzme prostor, da izrazi mišljenje, da postoji.
Dok sam govorio, primećivao sam promene na njenom licu. Počela je da diše dublje. Telo, koje je na početku bilo skvrčeno, sada se sve više opuštalo.
Kada se seansa završila, pogledala me je i rekla:
„Osećala sam kao da zaista postojim.“
„Jer zaista i postojite, Ines.“
U pismu koje mi je poslala tri nedelje nakon terapije, Ines je napisala:
„Gorane, ovo možda zvuči smešno, ali prvi put u životu osećam da me ljudi vide. Prvo sam samo slušala audio terapiju i primećivala male promene u svom osećaju. A onda sam jednog dana, dok smo pričali na poslu, nastavila da govorim iako mi je neko upao u reč. Prvi put se nisam povukla. Nisam se izvinila. Samo sam nastavila. I znate šta? Ljudi su me poslušali.
Počela sam da izgovaram stvari koje mislim, i iako se u početku osećalo neprirodno, sada mi postaje lakše. Primećujem kako ljudi drugačije reaguju na mene. Ne okreću se više tek tako od mene. Počinju da me uvažavaju.
Najvažnije od svega – sada sama sebe vidim.“
Ines je izašla iz senke u kojoj je predugo boravila. A prvi korak je bio – da shvati da zaslužuje da postoji.
>> Objavljeno uz dozvolu klijenta <<
✨ Goran Janjić, Hipnoterapeut
📞 +381 69 100 4991
📧 hterapeut@gmail.com
🌐 http://www.goranjanjic.com
🔗 https://youtu.be/bsE7PD0B6LA