Nekada jedna rečenica otkrije više o čoveku nego sat vremena razgovora. Ines je isuviše dugo pokušavala da zadrži ono što je odavno želelo da ode iz njenog života.
Kada je Ines došla na zakazani termin, delovala je umorno. Ne fizički, već emotivno. Tokom razgovora mi je priznala da se već godinama grčevito drži ljudi, situacija i uspomena koje joj više ne donose ni radost ni mir.
„Ne mogu da pustim“, rekla mi je tiho. „Plaši me pomisao da nešto izgubim, čak i kada znam da mi to više ne odgovara.“
Dok smo razgovarali, postalo je jasno da njen problem nije bio samo u odnosima sa drugim ljudima. Ines se držala i starih razočaranja, neostvarenih planova, pa čak i slike o sebi koju je odavno prerasla. Kao da su joj ruke bile pune stvari koje više nisu imale vrednost, a ipak ih nije ispuštala.
Tada sam joj rekao nešto što je na trenutak potpuno utišalo prostoriju.
„Ines, dok rukama uporno držite ono što odlazi, kako ćete prihvatiti ono što dolazi?“
Dugo je ćutala. Videlo se da su je te reči pogodile pravo u srž problema.
Objasnio sam joj da mnogi ljudi nesvesno veruju da će puštanjem izgubiti sigurnost. Međutim, život funkcioniše drugačije. Kada zatvorimo vrata koja su već odavno zatvorena iznutra, ostavljamo sebi priliku da primetimo nova koja se otvaraju.
Nakon razgovora uradili smo i prvu hipnoterapijsku seansu. Tokom rada vodio sam je kroz proces oslobađanja od tereta koji je godinama nosila. Zamolio sam je da zamisli kako spušta teške kofere pune starih briga, osećaja krivice i strahova. Sa svakim dubokim udahom postajala je sve opuštenija.
Dva dana kasnije poslao sam joj personalizovanu audio terapiju koju je slušala svakodnevno naredne tri nedelje.
Vreme je prolazilo, a onda je stiglo njeno pismo.
„Gorane, ne mogu da verujem koliko sam energije trošila na stvari koje nisu želele da ostanu u mom životu. Kao da sam stalno pokušavala da zaustavim reku rukama. Danas se osećam mnogo lakše.“
Pisala je da je tokom terapije počela drugačije da posmatra svoje odnose. Prestala je da juri ljude koji su se udaljavali. Prestala je da se vraća starim pričama koje su je povređivale. Umesto toga, počela je da obraća pažnju na nove prilike, nova poznanstva i nove ideje.
„Ono što me najviše iznenadilo jeste osećaj mira“, napisala je. „Prvi put posle mnogo godina nemam potrebu da kontrolišem sve. Shvatila sam da neke stvari treba pustiti da odu.“
Posebno je naglasila da tokom hipnoterapije nije osetila nikakve negativne efekte. Naprotiv, svakim danom se osećala opuštenije, sigurnije i rasterećenije.
Priča Ines me je još jednom podsetila na važnu životnu istinu. Naše ruke nisu stvorene da večito drže ono što odlazi. Stvorene su i da prihvate ono što dolazi. A najčešće trenutak kada skupimo hrabrost da pustimo nešto staro postaje početak najlepših promena u životu.
>> Objavljeno uz dozvolu klijentkinje <<
Goran Janjić, hipnoterapeut