„Mislim da sam bolesna od dobrote. Biti dobar je, u suštini, psihološki poremećaj“, nastavila je Jelena, sada već sa dozom crnog humora. „To je patološka potreba za odobravanjem, zamaskirana u altruizam. Ja sam klasičan primer. Nosim u sebi toliko tuđih problema da se moji sopstveni osećaju potpuno zapostavljeno. I sve to tolerišem. Znate, tolerancija je moj omiljeni sport. Ali, naravno, kao i svaki sportista, i ja se ponekad povredim.“
Klimnuo sam glavom, prepoznavši obrazac koji viđam tako često. Pritisak da se bude dobar, fin, predusretljiv, po cenu sopstvenog mira.
„A šta se desi kada se taj sportista povredi? Gde je Vaša granica, Jelena?“, upitao sam.
Ona je odmahnula glavom. „Moja granica nije dramatična. Nije to scena iz filma gde ja lupim šakom o sto. Ne, ne. Moja granica je, recimo, kad mi neko po četvrti put uzme POSLEDNJI pomfrit iz tanjira.“
Napravila je pauzu, a ja sam čekao.
„U meni se tada ne budi lav“, rekla je tiho. „Budi se mali, anksiozni miš koji se trese u uglu i vodi sledeći unutrašnji monolog: ‘Zašto mi je to uradio? Znao je da je poslednji. Ovo je pasivna agresija. Ovo je simboličko uništavanje mog poslednjeg izvora ugljenih hidrata i sreće.’ Ja ne kažem ništa, naravno. Samo se nasmešim. Ali danima posle toga analiziram taj incident. Moja granica je, dakle, nevidljiva za druge, ali za mene je to epicentar manjeg nervnog sloma.“
To je bila suština. Njena nemogućnost da postavi i najmanju granicu dovodila ju je do unutrašnje implozije zbog potpuno bezazlenih stvari. Pomfrit nije bio problem. On je bio samo simbol stotina drugih situacija u kojima je pregazila sebe da bi udovoljila drugima.
„Jelena“, rekao sam joj, „taj mali miš u Vama nije kukavica. On je Vaš alarmni sistem. Godinama ste ignorisali njegovo tiho pištanje, pa je sada počeo da vrišti iznutra zbog jednog pomfrita. Problem nije u pomfritu. Problem je što ste zaboravili da je Vaša sreća, Vaš mir, pa i Vaš poslednji pomfrit – važan. Granica nije zid koji gradite da oterate ljude. To je kapija koju otvarate i zatvarate Vi. Reč ‘ne’ nije akt agresije, već najčistiji akt samopoštovanja.“
Nakon našeg razgovora, odradili smo i prvu hipnoterapiju. Cilj je bio da osnažimo njen osećaj sopstvene vrednosti i da joj pomognemo da shvati da je postavljanje granica ne samo dozvoljeno, već i neophodno za zdrav život. Ubrzo sam joj poslao i personalizovani audio snimak, dizajniran da joj pomogne da umiri unutrašnjeg miša i probudi zdravog, samopouzdanog čuvara svog mira.
Nekoliko nedelja kasnije, stigao je njen mejl.
„Dragi Gorane,
Imam priču za Vas. Pre neki dan, koleginica sa posla me je zamolila da joj ‘samo na brzinu’ završim neki izveštaj jer ona mora ranije da ide. Bilo je pet do pet. Stara ja bi bez reči uzela papire, ostala sat vremena duže i tiho kipela u sebi. Ali, desilo se čudo.
Mirno sam je pogledala i rekla: ‘Rado bih ti pomogla, ali zaista ne mogu danas. Imam druge planove.’ (Moj plan je bio da odem kući i gledam seriju, ali to je i dalje plan!). I znate šta je najluđe, Gorane? Svet se nije srušio! Nije bilo drame. Ona je samo rekla: ‘A, u redu, nema problema, pitaću nekog drugog.’ I otišla je.
Osetila sam takav mir. Ne euforiju, ne bes, samo mir. Miš u glavi je bio tih. Prvi put posle dugo vremena. Ovaj osećaj čvrstine nije me učinio grubom ili sebičnom, kako sam se plašila. Naprotiv, osećam se mirnije i prisutnije, bez ikakvog negativnog naboja. Kao da sam konačno podesila ton u svojoj glavi.
P.S. Danas sam za ručak naručila pomfrit. I pojela sam ga sama, do poslednjeg komada.
Puno Vas pozdravlja,
Jelena“
Najveće pobede često nisu one bučne, već one tihe. Ponekad, najveća revolucija u životu stane u jednu kratku, pristojnu, ali odlučnu reč: „Ne“.
>> Objavljeno uz dozvolu klijenta <<
✨ Goran Janjić, Hipnoterapeut
📞 +381 69 100 4991
📧 hterapeut@gmail.com
🌐 http://www.goranjanjic.com
🔗 https://youtu.be/bsE7PD0B6LA