Ima li teže stvari od obećanja datog nekome ko više nije tu da nas oslobodi te reči? Jovanka je došla kod mene kao neko ko beži od sopstvene savesti. Iako je imala blistav verenički prsten na ruci, njeno lice nije odavalo sreću buduće mlade, već grč osobe koja se nalazi pred nemogućim izborom.
Sela je i duboko uzdahnula, a zatim je krenula priča koja bi slomila i najtvrđa srca. Jovanku je odgajila baka. Bile su nerazdvojne, i baka joj je bila i majka i otac i najbolji prijatelj. Ali, taj odnos je imao svoju cenu. Na samrti, dok su se opraštale, baka je zatražila od Jovanke nešto što je u tom trenutku delovalo kao svetinja. Zavetovala ju je da se nikada ne uda za čoveka druge nacije. Baka je verovala da su takvi brakovi osuđeni na propast i želela je da zaštiti svoju unuku od bola. Jovanka je, gušeći se u suzama, obećala.
Godine su prošle. Jovanka je upoznala čoveka svog života. On je pažljiv, dobar i voli je beskrajno, ali nije njene nacije. Kada ju je zaprosio, srce je reklo da, ali ju je sećanje na obećanje koje je baki dala udarilo kao grom.
„Gorane, osećam se kao izdajnik,“ rekla mi je tiho. „Svaki put kad pogledam ovaj prsten, vidim bakine oči i čujem to obećanje. Volim ga, ali me strah razdire. Da li ću biti prokleta ako prekršim reč datu na samrti?“
Gledao sam je i video koliko je taj teret nepotreban, a opet stvaran za nju.
„Jovanka, hajde da sagledamo to iz drugog ugla,“ rekao sam joj mirno. „Vaša baka Vam je to tražila iz straha, a ne iz zlobe. Ona je projektovala svoja uverenja i možda svoja loša iskustva na Vas. Ali, Vi niste Vaša baka i ovo je drugo vreme. Da li zaista mislite da bi osoba koja Vas je odgajila s toliko ljubavi želela da ostanete sami i nesrećni, samo da bi se ispoštovala jedna rečenica izgovorena u strahu? Ljubav ne poznaje nacije, poznaje samo ljude.“
Klimnula je glavom, a suze su joj krenule niz lice. To je bio trenutak kada smo mogli da počnemo sa pravim radom. Naredna dva sata smo proveli u razgovoru i prvoj hipnoterapiji, gde smo radili na otpuštanju te krivice i razdvajanju bakine ljubavi od njenih strahova.
Nakon susreta, bacio sam se na posao. U roku od tri dana snimio sam joj personalizovanu audio terapiju. Fokus je bio na tome da oprosti sebi, da shvati da je bakina želja bila da ona bude srećna, a ne da robuje predrasudama. Poslao sam joj snimak uz napomenu da ga sluša svako veče pred spavanje naredne tri nedelje.
Vreme je prolazilo, a ja sam se pitao kako napreduje. Nakon mesec dana stiglo mi je pismo koje me je iskreno obradovalo.
„Dragi Gorane, već posle trećeg slušanja osetila sam kako onaj kamen u grudima postaje lakši. Nisam imala nikakve negativne efekte, naprotiv, spavala sam mirnije nego ikad pre. Najvažnije od svega, onaj glas krivice je, iz dana u dan postajao sve nečujniji, i na kraju je nestao. Sada, kada pogledam svoj prsten, vidim budućnost sa čovekom koga volim, a baku i dalje nosim u srcu, ali samo kroz lepe uspomene, ne kroz teret i zabrane. Shvatila sam da bi ona, da je živa i da ga upozna, sigurno promenila mišljenje jer bi videla koliko me on čuva. Hvala Vam što ste mi spasili budućnost.“
Jovanka je naučila najvažniju lekciju, a to je da se dugovi prema precima vraćaju tako što ćemo mi biti srećni i živeti svoj život punim plućima, a ne tako što ćemo živeti u njihovim strahovima. Prošlost treba poštovati, ali ne smemo dozvoliti da nam ona diktira budućnost.
>> Objavljeno uz dozvolu klijenta <<
✨ Goran Janjić, Hipnoterapeut
📞 +381 69 100 4991
📧 hterapeut@gmail.com
🌐 http://www.goranjanjic.com
🔗 https://youtu.be/bsE7PD0B6LA