Vrata su se otvorila, a unutra je uleteo čovek koji je izgledao kao da ga juri čopor besnih pasa, iako ga niko nije jurio. To je bio Miloš, čovek kome je para izlazila na uši od besa. Bacio je jaknu na čiviluk kao da je kriva za sve njegove probleme i srušio se u fotelju.
„Gorane, ja ovo više ne mogu da trpim! Pucam po šavovima!“ viknuo je, ne čekajući ni da mu poželim dobar dan.
„Miloše, polako. Udahnite duboko. Šta se desilo?“ pitao sam ga dok sam mu pokazivao rukom da se nasloni i opusti.
„Žana! Opet Žana!“ nastavio je on povišenim tonom. „Stalno mi prigovara, stalno je nezadovoljna, a ja se ubih pomažući joj! Evo, jutros sam joj rekao: Ne znam šta hoćeš, vidiš da ti često pomažem?! A ona je samo zalupila vratima kupatila.“
Sačekao sam trenutak da tišina uradi svoje, a onda sam se blago nagnuo ka njemu.
„Miloše, hajde da analiziramo tu rečenicu koju ste joj rekli. Rekli ste da joj pomažete, zar ne?“
Miloš me je pogledao zbunjeno, šireći ruke. „Pa da! Operem joj sudove, usisam joj stan, izbacim đubre… Zar to nije pomoć?“
„Nije, Miloše,“ odgovorio sam mu smireno, ali odlučno. „Tu leži koren Vašeg problema. Kada kažete da pomažete Žani, Vi zapravo govorite da su kućni poslovi isključivo njena briga, a da ste Vi samo ljubazan gost koji joj čini uslugu. Ona se nije udala za Vas da biste joj bili pomoćnik, već ravnopravan partner.“
Video sam kako mu se izraz lica menja. Kao da ga je neko polio hladnom vodom. „Ali Gorane… nikada nisam o tome razmišljao na taj način,“ promucao je tiše.
„Znam da niste, i zato ste ovde,“ rekao sam. „Vi ne pomažete njoj kada perete sudove. Vi perete svoje sudove u svojoj kući, jer tu i Vi jedete. To je razlika između gosta i partnera.“
Nakon podužeg razgovora prešli smo na prvu seansu hipnoterapije. Cilj je bio da duboko u njegovu podsvest ugradimo osećaj zajedništva i odgovornosti, umesto osećaja žrtve koja čini usluge.
Već sutradan sam kreirao posebnu audio terapiju za njega. Poslao sam mu snimak mejlom uz jasnu napomenu: „Miloše, ovo slušajte jednom dnevno, najbolje uveče pred spavanje, naredne tri nedelje.“
Miloš se javio već posle deset dana:
„Poštovani Gorane,“ pisalo je u mejlu, „moram Vam priznati da mi je Vaša rečenica o gostu i partneru odzvanjala u glavi danima. Redovno slušam audio terapiju i spavam bolje nego ikad. Ali najvažnije od svega je promena u mojoj glavi. Pre neki dan sam uzeo peglu i ispeglao veš. Kada je Žana ušla i pitala me šta radim, samo sam joj rekao: Sređujem NAŠE stvari. Osmehnula se onako kako se nije osmehnula godinama. Hvala Vam što ste mi spasili brak.“
Miloš je naučio lekciju koju mnogi muškarci teško savladaju. Brak nije firma gde jedan radi a drugi pomaže, već zajednički život gde se teret nosi sa četiri ruke.
>> Objavljeno uz dozvolu klijenta <<
✨ Goran Janjić, Hipnoterapeut
📞 +381 69 100 4991
📧 hterapeut@gmail.com
🌐 http://www.goranjanjic.com
🔗 https://youtu.be/bsE7PD0B6LA