Na stolu ispred mene stajala je fascikla debela kao enciklopedija. Kada sam pitao šta je to, čovek koji je sedeo preko puta mene se gorko nasmejao. Marko je bio krupan momak, onaj tip čoveka koji uvek ima spreman vic za društvo, ali čije oči odaju da mu zapravo nije do smeha.
Rekao mi je: „Gorane, u ovoj fascikli su sve dijete koje sam držao u poslednjih petnaest godina. Keto, hrono, kupus dijeta, mesečeva mena… Znam kalorijsku vrednost svakog zalogaja bolje od nutricioniste. Smršam ja, skinem i po dvadeset kilograma. Ali, čim se desi neki stres, čim me nešto ‘bocne’ u životu, ja se vratim na staro i dodam još pet kila preko. Osećam se kao probušena guma koju stalno pumpam, a ona sve brže ispušta.“
Marko nije imao problem sa hranom. To je bila prva stvar koju sam morao da mu objasnim. Ljudi često misle da su proždrljivi ili da nemaju karakter, a zapravo se radi o nečem sasvim drugom.
Pogledao sam ga i pitao: „Marko, recite mi iskreno, kada u ponoć otvarate frižider i tražite bilo šta slatko ili masno, da li Vam krči stomak? Da li osećate onu pravu, fizičku glad?“
Odmahnuo je glavom. „Ne. Stomak mi je pun, ali imam neku rupu u grudima koja traži da se popuni.“
Tada sam mu dao savet koji je bio ključan za nastavak našeg rada: „Vidite, to što osećate nije glad, to je emotivna praznina. Vi hranu koristite kao anesteziju. Kada ste tužni, jedete da se utešite. Kada ste besni, jedete da progutate taj bes. Vi zapravo ne jedete hranu, Vi jedete svoje emocije. Hrana nikada neće moći da reši problem koji nije u želucu, već u glavi.“
Razgovor je trajao dugo. Otkrili smo da je Marko još kao dete naučio da se „leči“ slatkišima kada bi ga druga deca zadirkivala. Taj obrazac se urezao duboko u njegovu podsvest. Dogovorili smo se da kroz hipnoterapiju nećemo raditi na tome da on mrzi hranu, već da razdvojimo emocije od jela. Cilj je bio da hrana ponovo postane samo gorivo za telo, a ne najbolji prijatelj i psihoterapeut.
Nakon razgovora, prešli smo na hipnozu. Marko se opustio brže nego što sam očekivao. Njegova podsvest je bila spremna za promenu, samo joj je trebao vodič. Dok je bio u tom prijatnom stanju, radio sam na jačanju njegove slike o sebi i instaliranju novih mehanizama za nošenje sa stresom koji ne uključuju frižider.
Dva dana kasnije, poslao sam mu audio terapiju. Uputstvo je bilo standardno – slušalice na uši, jednom dnevno, tri nedelje u kontinuitetu.
Prošlo je skoro mesec dana. Priznajem, pitao sam se kako mu ide, jer je zavisnost od hrane jedna od najupornijih navika. A onda je stiglo pismo koje me je baš obradovalo.
Evo Markovog iskustva:
„Poštovani Gorane,
Pišem Vam ovo sa osmehom koji dugo nisam imao. Prvih par dana ležao sam, slušao Vaš glas i mislio u sebi kako nema šanse da ovo deluje na moju glad. Ipak, rešio sam da ispoštujem dogovor do kraja.
Prava promena se desila tačno desetog dana. Imao sam užasan dan na poslu, šef je vikao na mene zbog greške koju nisam ja napravio. Došao sam kući besan kao ris. Po staroj navici, bacio sam ključeve i pravac ka kuhinji. Uhvatio sam ručku frižidera i tada se desilo nešto neverovatno.
Kao da me je neka nevidljiva ruka zaustavila. U glavi mi je odzvonilo Vaše pitanje: ‘Da li si gladan ili si besan?’. Zastao sam. Stajao sam tako minut, držeći ručku. Shvatio sam da uopšte nisam gladan. Bio sam ljut. Pustio sam frižider, obuo patike i izašao u brzu šetnju. Hodao sam sat vremena dok nisam izbacio sav bes iz sebe.
Vratio sam se kući miran, popio veliku čašu vode i legao da spavam. Gorane, ja sinoć nisam prejeo svoje emocije. Za ove tri nedelje smršao sam četiri kilograma, ali to mi je manje važno. Važnije mi je što se osećam kao da sam ponovo preuzeo volan u svom životu. Hvala Vam što ste mi pokazali da rešenje nije u tanjiru.“
> > Objavljeno uz dozvolu klijenta <<
✨ Goran Janjić, Hipnoterapeut
📞 +381 69 100 4991
📧 hterapeut@gmail.com
🌐 www.goranjanjic.com