Zamislite da svake večeri ležete u krevet sa tempiranom bombom u grudima koja preti da eksplodira svakog trenutka. Srce kuca suludom brzinom od 150 otkucaja u minuti, ruke vam trnu, a vazduh postaje toliko gust da imate osećaj kao da se gušite u sopstvenoj sobi. Doktori vam uporno ponavljaju da je sa vašim telom sve u redu, ali vi ste ubeđeni da je kraj blizu.
Taj teret je prethodio Jeleninom i mom susretu. Ona je ceo svoj život provela brinući o drugima, dok je sebe polako, ali sigurno, gubila u magli tuđih potreba. Jelena je decenijama radila posao koji zahteva stalnu komunikaciju sa ljudima, uvek nasmejana i spremna da sasluša, dok je u sebi nosila nepreboljenu tugu zbog gubitka roditelja i stalni strah za budućnost svoje odrasle dece. Živela je povučeno sa svojim ljubimcima, bežeći od sveta koji ju je umorio.
„Jelena, Vi ste kao kapetan koji pokušava da spasi brod koji odavno više ne pušta vodu, ali Vi i dalje neumorno izbacujete zamišljenu kofu po kofu,“ rekao sam joj dok smo sedeli na našem prvom susretu.
Ona me je gledala umornim očima, dok su joj se ruke blago tresle. Objasnila mi je da čim nastupi tišina, u njenoj glavi kreće onaj čuveni hrčak u točku. Misli o prošlosti, o bivšem mužu, o strahovima za decu. Da bi uopšte mogla da zaspi, svako veče je morala da posegne za lekovima za smirenje.
„Šta mislite, da li bi se svet zaista srušio ako biste Vi na trenutak zatvorili oči i poverovali da ste sigurni?“ upitao sam je. „Vi ste drugima bili štit, ali ste zaboravili da i štit mora negde da se odloži kako bi se očistio od udaraca.“
Sat i po smo proveli u dubokom razgovoru, analizirajući te mehanizme zaštite koje je godinama gradila, a poslednjih pola sata smo uradili prvu sesiju hipnoterapije. Cilj je bio da naučimo njeno srce da ponovo kuca u mirnom ritmu i da njen um dobije dozvolu za odmor.
Nakon dva dana, pripremio sam joj poseban audio snimak. Zamolio sam je da ga sluša svako veče pred spavanje u naredne tri nedelje. To je bio njen novi ritual, vreme kada niko drugi nije postojao osim nje i njenog mira.
Nakon mesec dana, stiglo mi je njeno pismo koje mi je odmah izmamilo osmeh.
„Poštovani Gorane, već nakon desetak dana, primetila sam da uveče više ne posežem za onom kutijicom lekova. Moj puls je sada miran, a onaj osećaj gušenja je nestao kao rukom odnešen. Najviše me je iznenadilo to što se tokom celog procesa nisam osećala nimalo loše, niti sam imala bilo kakve negativne efekte. Naprotiv, osećam se lakše, kao da sam skinula oklop koji sam nosila trideset godina. Prošlog vikenda sam se prvi put posle ko zna koliko vremena iskreno nasmejala sa svojom decom, a da u sebi nisam vrtela crne scenarije. Hvala Vam što ste mi pomogli da ponovo pronađem onu staru Jelenu.“
Kada naučimo da otpustimo kontrolu nad stvarima koje ionako nisu u našim rukama, naše telo prestane da bude u stanju stalnog rata. .
>> Objavljeno uz dozvolu klijentkinje <<
✨ Goran Janjić, Hipnoterapeut
📞 +381 69 100 4991
📧 hterapeut@gmail.com