Miroslav je ostavljen kao beba, odrastao je po domovima i hraniteljskim porodicama, uvek sa nadom da će neko doći i reći mu: „Ti si izabran, tebe želimo.“ Ali to se nikada nije desilo.
„Zar niko nije želeo da dođe po mene?“ pitao je tiho, kao da se boji odgovora. Njegovo pitanje nije bilo samo pitanje — bilo je to srž njegovog bola, nešto što ga je pratilo od detinjstva. Nesigurnost, osećaj nevoljenosti, uverenje da sa njim nešto nije u redu.
Nakon što mi je ispričao deo svog života, znali smo šta moramo da osvetlimo. Ključna stvar nije bila samo u pronalaženju ljubavi, već u prihvatanju da njegova vrednost nije bila dovedena u pitanje tim događajem iz prošlosti.
„Miroslave,“ rekao sam smireno, „to što su Vas roditelji ostavili nije bilo zbog Vas. Da ste bili neko drugi — pa čak i Novak Đoković — oni bi i dalje doneli istu odluku, jer u tom trenutku jednostavno nisu bili spremni za dete. To nije bilo do Vas, već do njih.“
Video sam kako mu oči lagano traže moj pogled, kao da traži potvrdu te istine. „Ali zašto onda…?“ počeo je, ali sam ga blago prekinuo.
„Zamislite, to je mogla biti bilo koja beba. Njihov kapacitet za ljubav tada nije postojao. To nema veze sa Vama. Niste Vi krivi što Vas nisu mogli prihvatiti. To ne umanjuje Vašu vrednost, niti znači da ste manje vredni ljubavi.“
Nakon tog razgovora, nastavili smo sa hipnoterapijom. Prva sesija je bila ključna za oslobađanje Miroslava od osećaja krivice koji je nosio decenijama. Uveo sam ga u duboko stanje opuštenosti, u kojem smo radili na usvajanju novih uverenja. Kroz sugestije, radio sam na tome da njegovo unutrašnje dete shvati da je voljeno i vredno, nezavisno od toga što mu roditelji nisu pružili ljubav.
Narednih dana, pripremio sam mu personalizovanu audio terapiju, koju je slušao tri nedelje. Svakim danom je bio za korak bliže unutrašnjem miru, ka prihvatanju istine da nečija odluka ne može definisati njegovu vrednost.
Miroslav mi je nakon dva meseca poslao poruku. Pisao je o tome kako je počeo da se oseća lakše, kako je postepeno prihvatio da ne posmatra sebe kao grešku i nevoljeno biće. Napisao je: „Po prvi put u životu, osećam da zaslužujem ljubav, bez obzira na to što sam tako rano odbačen. Sada znam da je to priča o vrednosti mojih roditelja a mene. Pomogli ste mi da razumem. Sada je lakše posložiti te kockice.“
Objavljeno uz dozvolu klijenta <<