Milica je sela preko puta mene i počela odmah da priča, bez ikakvog uvoda.
„Gorane, volim svog muža. Stvarno ga volim. Ne mogu da zamislim život bez njega, ali… radim nešto što me jede iznutra. Varam ga, iako to nije osoba koja želim da budem.“ Glas joj je drhtao, a oči su joj se ispunile suzama. Bilo je jasno da nosi težak teret na svojim plećima.
„Milice,“ počeo sam blago, „da li možete da mi kažete zašto to radite? Šta Vas tera na taj korak, uprkos Vašoj ljubavi prema mužu?“
Uzdahnula je duboko, sklonila kosu s lica i počela da priča o onome što je ležalo ispod površine. „Moj muž je savršen. Divan, pažljiv, uvek tu za mene. Voli me više nego ikoga na svetu. Ali… u poslednje vreme osećam se… zarobljeno. Kao da mi je život isplaniran. Svakog dana je isto – posao, kuća, večera, vikendi kod njegovih roditelja. Sve je predvidljivo. Mislim da sam se počela gubiti u toj rutini.“
Gledala me je u oči dok je govorila, kao da pokušava da pronađe odobravanje, ili barem razumevanje za ono što ni ona sama nije potpuno razumela.
„Znate,“ nastavila je, „nisam nikada tražila da varam. Nisam to planirala. Ali pre par meseci, neko me je… drugačije primetio. Dao mi je pažnju koju nisam ni znala da mi nedostaje. Odjednom sam se osećala živo, kao da postojim van tog braka, van te rutine. Kao da imam kontrolu nad svojim životom.“
Klimnuo sam glavom. Osećaj zarobljenosti, gubitak identiteta – to su bile duboke teme. Milica nije bila loša osoba, samo je tražila način da pobegne iz kutije u kojoj se osećala zatočeno.
„Milice,“ rekao sam pažljivo, „važno je da razumete da nije neuobičajeno osećati se ovako u dugotrajnim odnosima. Kada osećamo da je naš život predvidiv, bez prostora za sopstvene želje, možemo početi da tražimo izlaz, ali na pogrešan način.“
Kroz razgovor smo počeli da istražujemo šta je to što ona zaista želi. Da li je to zaista bio drugi muškarac? Ili je to bila potreba za nečim drugim u njenom životu – da obezbedi više prostora za sebe, za svoje strasti, za slobodu van okvira braka?
„Možda…“ rekla je tiho, „možda je problem u tome što sam zaboravila na sebe. Zaboravila sam šta volim, šta želim, osim da budem dobra supruga, majka, sestra, ćerka.“
„To je veoma moguće,“ odgovorio sam. „Nekada, kada izgubimo osećaj sopstvenog identiteta, tražimo potvrdu kroz druge ljude. Ali ta potvrda može doći samo iznutra, ako počnete da se fokusirate na ono što Vi želite, ne samo na ono što se očekuje od Vas.“
Započeli smo hipnoterapiju s ciljem da Milica oslobodi potisnute želje i da pronađe način da balansira između ljubavi prema mužu i potrebe za slobodom. Tokom seanse, vodio sam je kroz proces povezivanja sa njenim dubljim željama i razumevanjem da one ne moraju ugroziti njen brak. Njena ljubav prema mužu bila je prava, ali je prepoznala da može postati verna i njemu, i sebi.
Tri dana nakon našeg susreta, poslao sam joj personalizovanu audio terapiju. Svakodnevnim slušanjem, Milica je počela da osvešćuje svoje potrebe i polako ih integriše u svakodnevni život, bez potrebe za bežanjem izvan braka.
Dva meseca kasnije, stigla mi je njena poruka. Pisala je o tome kako je, po prvi put u dugo vremena, počela da razgovara sa svojim mužem o svojim osećanjima, o osećaju zarobljenosti, o svojoj potrebi za slobodom. Umesto da se udalje, ti razgovori su ih još više zbližili. Zajedno su planirali vikende samo za njih, male avanture koje su unosile živost u njihov odnos. Takođe, Milica je počela da se bavi hobijima koje je nekada volela – slikanjem i planinarenjem.
„Dragi Gorane,“ napisala je na kraju pisma, „nema više tajni. Našla sam način da budem verna i sebi i mužu. Možda to zvuči kao kliše, ali zaista sam ponovo pronašla sebe. Hvala Vam što ste mi pokazali da ljubav ne mora da znači odricanje od sopstvene slobode.“
Dok sam čitao njene reči, znao sam da je njen brak sada jači nego ikada, jer je ljubav prema drugome konačno uključila i ljubav prema sebi.
>> Objavljeno uz dozvolu klijenta <<