Zorana me je pozvala preko Vibera. Na ekranu je sedela u svom stanu u Nemačkoj, sa belim zidovima iza sebe i prozorom kroz koji se videlo oblačno nemačko nebo. Delovala je iscrpljeno, ali pokušala je da zadrži osmeh. Već prvi njen uzdah bio je dovoljan da shvatim težinu njenog problema.
„Gorane, osećam se kao stranac u sopstvenoj koži,“ započela je tiho, gledajući u stranu. „Došla sam ovde pre skoro godinu dana, kao medicinska sestra. Svi su govorili da je ovo prilika života, ali… sve mi je postalo preteško.“
Pitao sam je da mi kaže više o svojoj svakodnevici. Pričala je o dugim smenama u bolnici, gde se osećala kao autsajder jer je jedva razumela kolege. Nemački jezik joj je bio najveći kamen spoticanja. „Sve vreme razmišljam da li sam nešto pogrešno rekla, da li će me neko pogrešno shvatiti. Osećam se glupo i nesposobno,“ priznala je.
S druge strane, bilo je jasno da je nostalgija dodatno opterećuje. „Nedostaju mi prijatelji, porodica, čak i sitnice poput mirisa domaće kafe. Ovde sam stalno u grču.“
Nakon što smo razmenili još nekoliko rečenica, predložio sam: „Hajde da se fokusiramo na to kako možemo da Vam olakšamo ovu tranziciju. Ovo je trenutna faza, ali uz malo rada možemo da je pretvorimo u nešto lakše i podnošljivije.“
Prva polovina našeg susreta bila je posvećena razumevanju njenih osećanja i strahova. Objasnio sam joj da se mnogi ljudi suočavaju sa kulturološkim šokom kada pređu u drugu zemlju, posebno ako ne govore tečno. „To što se trenutno osećate izgubljeno ne znači da ćete zauvek biti u toj situaciji,“ rekao sam. „Vaša hrabrost da se upustite u ovako veliki korak je već ogroman uspeh.“
Pristupili smo inicijalnoj hipnoterapiji. Pojasnio sam joj da ne treba ništa posebno da radi, samo da se smesti udobno, zatvori oči i prati moj glas. Koristili smo slušalice kako bi doživljaj bio što intimniji i kako bi se potpuno fokusirala na moj glas. Pomogao sam joj da se opusti i zamisli kako samouvereno komunicira sa kolegama, kako sa lakoćom razume njihove reči, i kako pronalazi vreme za sitnice koje je čine srećnom, poput šetnji parkom ili video poziva sa prijateljima iz Srbije.
Na kraju seanse, rekla mi je: „Nisam znala da mogu da se osećam ovako smireno. Prvi put u zadnjih nekoliko meseci osećam se optimistično.“
U naredna tri dana izradio sam joj personalizovanu audio terapiju. Fokus je bio na tome da pojača njeno samopouzdanje i smanji anksioznost vezanu za jezik i novu sredinu. Uključio sam afirmacije koje je trebalo da sluša svaki dan i koje će joj pomoći da ima više samopouzdanja, da bude više fokusirana i lakše uči nemački jezik, i da svugde oko sebe primećuje podršku i razumevanje.
Nakon tri nedelje, stiglo je njeno pismo. U njemu je pisala:
„Gorane, moram da Vam kažem da se osećam kao nova osoba. Počela sam da razgovaram sa kolegama bez straha da ću napraviti grešku. Oni su mi čak rekli da primećuju koliko sam se opustila i pohvalili moj trud da naučim jezik. Što je najvažnije, sada imam rutinu koja mi pomaže da se osećam kao kod kuće – svako jutro pijem kafu a pre spavanja slušam Vašu terapiju. Popodne prošetam obližnjim parkom. Nisam mislila da će ovakva promena biti moguća, ali sada verujem u sebe i u to da ću uspeti.“
Zorana je nastavila da radi na sebi, a njen ton u pismu bio je vedar i optimističan. Znala je da je pred njom još izazova, ali sada je imala alatke i snagu da im se suoči.
>> Objavljeno uz dozvolu klijenta <<
✨ Goran Janjić, Hipnoterapeut
📞 +381 69 100 4991
📧 hterapeut@gmail.com
🌐 http://www.goranjanjic.com
🔗 https://youtu.be/bsE7PD0B6LA