U mojoj zemlji, emocije se ne pokazuju.
Tako je započeo razgovor Azim, čovek u pedesetim. Njegov tamni ten i duboke crte lica odavale su poreklo iz dalekih krajeva. Kada je seo, osvrnuo se po prostoriji, kao da procenjuje da li je sigurno podeliti ono što ga muči.
„Dolazim iz porodice gde je pokazivanje emocija znak slabosti. Naučen sam da ćutim, da trpim i da sve rešavam sam. Ali, Gorane, ne mogu više. Imam osećaj da ću eksplodirati.“
Objasnio mi je da potiče iz kulture gde muškarci ne govore o svojim osećanjima – gde su osmeh i tišina često jedina dva „dozvoljena“ odgovora na sve životne izazove. No, sada je osećao da ga ta pravila guše.
„Osećam pritisak u grudima skoro svakodnevno,“ nastavio je. „Srce mi lupa, ruke mi se znoje, ali lekari kažu da je sve u redu. Nije u redu, Gorane. Znam da nije.“
Zamolio sam ga da mi opiše jednu konkretnu situaciju u kojoj je osetio taj pritisak. Rekao mi je da je to često povezano s njegovim poslom – Azim je bio arhitekta, odgovoran za velike projekte, uvek pod pritiskom da sve bude savršeno.
„A šta se desi kada nešto ne bude savršeno?“ upitah ga pažljivo.
Spustio je pogled, a onda priznao: „Nikada to ne priznam. Nađem način da sakrijem grešku, da nikome ne pokažem kako se osećam. Ali posle noćima ne spavam.“
Tokom našeg razgovora, postajalo je jasno da Azim zapravo nikada nije naučio kako da izrazi ono što oseća. Sve je to držao duboko u sebi, kao u nekoj zapečaćenoj posudi koja sada preti da eksplodira.
Rekao sam mu: „Azime, Vaša posuda je prepunjena. Moramo pronaći način da je otvorimo, ali polako, bez opasnosti da se sve izlije odjednom.“
Pre nego što smo započeli hipnoterapiju, objasnio sam mu važnost emotivnog oslobađanja. Ispričao sam mu o tehnici vizualizacije koju ćemo koristiti – kako će u stanju hipnoze imati priliku da zamisli tu „posudu“ i da iz nje postepeno ispusti ono što ga guši.
Seansa je bila intenzivna. Azim je, vođen mojim glasom, vizualizovao sobu u kojoj je bila velika metalna posuda, zatvorena poklopcem. „Zatvorite oči i zamislite kako polako odvrćete taj poklopac,“ govorio sam mu smirenim tonom. „Šta osećate dok to radite?“
„Osećam… strah,“ odgovorio je tiho. „Kao da će sve pobesneti kad otvorim.“
„Dobro je, Azime,“ ohrabrio sam ga. „Ali setite se, Vi imate kontrolu. Otvorite samo malo, koliko smatrate da je sigurno. Zamislite da iz posude izlazi dim, postepeno, bez žurbe.“
Dok je prolazio kroz ovu vizualizaciju, njegovo disanje se ubrzalo, a onda polako smirilo. Osetio je olakšanje koje do tada nije mogao ni da zamisli.
Narednih dana izradio sam audio terapiju posebno prilagođenu njegovim potrebama. Fokus je bio na razbijanju predrasuda o emocijama – da ih ne vidi kao slabost, već kao snagu. Govorio sam mu kroz audio snimak da je u redu pokazati šta oseća, i da je to, zapravo, čin hrabrosti.
Šest nedelja kasnije dobio sam njegovo pismo.
„Gorane, zahvaljujući Vama, prvi put u životu sam zaplakao pred svojom ženom. Nisam ni znao koliko mi je to bilo potrebno. Umesto da me osudi, zagrlila me je i rekla: ‘Napokon si mi pokazao pravog sebe.’ U poslednjih nekoliko nedelja, osećam se kao da dišem punim plućima. Pritisak u grudima je nestao, a ja sam konačno naučio da moje emocije nisu moj neprijatelj. Hvala Vam na svemu.“
>> Objavljeno uz dozvolu klijenta <<
✨ Goran Janjić, Hipnoterapeut
📞 +381 69 100 4991
📧 hterapeut@gmail.com
🌐 http://www.goranjanjic.com
🔗 https://youtu.be/bsE7PD0B6LA