— Ja sam stručnjak za dovođenje do bankrota! — rekla je Valerija i nasmejala se, ali taj osmeh nije skrivao očaj u njenim očima.
Sela je preko puta mene, prekrstila ruke i uzdahnula. Pogledala je u stranu, kao da ne želi direktno da me gleda.
— Valerija, recite mi, kako izgleda taj trenutak kada nešto kupite? — pitao sam.
— Uh… to je… — oklevala je. — To je kao da sam na vrhu sveta. Kao da… kao da vredim nešto.
Zastala je, a zatim me pogledala pravo u oči.
— Ali onda, sat vremena kasnije, osećam se užasno.
Njena priča je bila klasična: svaki put kad bi se osećala loše, pronašla bi „rešenje“ u kupovini. Nije bilo bitno da li je u pitanju haljina, torba ili još jedan aparat u kuhinji koji nikada neće koristiti. Čin kupovine bio je trenutni beg od osećaja praznine koji nije znala kako drugačije da popuni.
— Muž mi prebacuje da ćemo završiti na ulici. Ja mu obećam da ću prestati, stvarno to mislim! Ali onda… ne znam. Jednostavno ne mogu da stanem.
Njena opsesija nije imala veze sa stvarnim potrebama. Ovo nije bila samo „loša navika“ — ovo je bila emocionalna glad.
— A kada se osećate primorano da odete u kupovinu, šta se događa pre toga? Koji osećaj Vas navodi na to? — upitao sam.
Ćutala je neko vreme.
— Nemir, tuga… Ne osećam se vrednom. Kao da nisam dovoljno dobra…
Klimnuo sam glavom.
— Vaša kupovina nije kupovina stvari. Vi kupujete osećaj vrednosti.
Oči su joj se raširile. Nikada nije razmišljala na taj način.
Pomogao sam joj da pažnju usmeri ka onim trenucima u detinjstvu kada je osećala istu prazninu. Utonula je u sećanja…
Videla je sebe kao malu devojčicu, kako trči ka majci sa crtežom u ruci. Majka je nije ni pogledala. Samo je rekla: „Šta si to nacrtala? Gluposti. Skupi igračke.“
Kasnije, kada bi bila dobra, majka bi joj kupila nešto. Tada bi je konačno primetila.
Valerija je tada naučila: ljubav i pažnja se kupuju.
Tokom terapije, pomogao sam joj da promeni taj obrazac. Naučili smo njen um da vrednost nije u kupovini, već u njoj samoj. Kreirali smo nove unutrašnje poruke, koje će joj pomoći da prepozna i kontroliše potrebu za kupovinom.
Posle seanse, uzbuđeno je rekla:
— Ovo mi ima smisla. Po prvi put osećam da možda postoji izlaz.
Tri nedelje kasnije
U pismu koje mi je poslala, Valerija je napisala:
„Gorane, neću Vam reći da je bilo lako. Prvih nekoliko dana bila sam kao na iglama. Ali, slušala sam audio terapiju svaki dan. Počela sam da primećujem šta me tera da kupujem – osećaj nesigurnosti, osećaj da nisam dovoljno dobra. Kada bih to osetila, umesto da potrčim u radnju, zastala bih. Dišem, osluškujem sebe. I znate šta? Po prvi put u životu, nije mi bila potrebna još jedna torba da bih se osećala dobro.“
Valerija nije postala druga osoba. I dalje je volela lepe stvari, ali sada ih je birala svesno, bez osećaja da mora da kupuje kako bi popunila prazninu u sebi.
Ponekad, ono što tražimo u stvarima, zapravo je nešto što smo izgubili duboko u sebi. Ali to nikada nije nepovratno.
>> Objavljeno uz dozvolu klijenta <<
✨ Goran Janjić, Hipnoterapeut
📞 +381 69 100 4991
📧 hterapeut@gmail.com
🌐 www.goranjanjic.com
🔗 https://youtu.be/bsE7PD0B6LA