Julia je sela preko puta mene, ruku stisnutih u pesnice, kao da pokušava da zadrži nešto što bi moglo da eksplodira iz nje. Oči su joj bile pune tuge, ali i besa.
„Ne mogu više, Gorane. Mama me gura na ivicu. Njena ljubav me guši.“
Udahnula je drhtavo, pa nastavila:
„Znam da me voli. Znam da daje sve od sebe. Ali njeno ‘sve od sebe’ me uništava. Pokušava da kontroliše svaki moj korak, sve što radim, čak i ono što mislim! Ne mogu da donesem odluku a da se ne zapitam šta će ona reći. Ako joj se nešto ne dopada – viče, preti, drami. Ako uradim nešto drugačije od onoga što je ona zamislila – ona pati, kao da sam joj nož zabola u srce. I onda osećam krivicu. Strašnu krivicu.“
Klimnuo sam glavom, dajući joj prostor da nastavi.
„A što je najgore… Ona misli da mi pomaže. Da me štiti. Da zna bolje. A ja? Ja sam na ivici nervnog sloma, jer više ne znam ko sam. Da li sam ono što želim da budem, ili ono što ona želi da budem?“
Ovo nije bio prvi put da čujem ovakvu priču. Prezaštićujući roditelji često nesvesno nanose štetu svojoj deci, ubeđeni da rade ono što je najbolje. U želji da ih zaštite od bola, grešaka i neuspeha, oni ih sputavaju i ne daju im da se razviju u samostalne ljude.
„Julia,“ rekao sam smireno, „vaša majka vas voli, ali ljubav koja guši – nije ljubav. To je strah. Njeni postupci nisu odraz mržnje prema vama, već odraz njenih unutrašnjih nesigurnosti. Možda je i sama bila kontrolisana. Možda se boji da ćete napraviti greške koje ona nije smela da napravi. Možda se plaši da ćete je napustiti. Ali jedno je sigurno – ona kroz vas pokušava da ispravi nešto u sebi.“
Julia me je posmatrala netremice, kao da sve to po prvi put čuje.
„A vi… Vi imate pravo da budete svoji. Imate pravo da postavite granice. Imate pravo da kažete: ‘Mama, volim te, ali moj život je moj.’“
Julia se zgrčila.
„Ali kako da joj to kažem, a da je ne povredim?“
„Ne možete. Biće povređena. Biće ljuta. Možda će plakati, možda će dramiti. Ali to nije vaša odgovornost. Vaša odgovornost je prema sebi. Vi niste odgovorni za njenu sreću. Ona mora da nauči kako da živi sa tim. A vi morate da naučite kako da budete slobodni.“
Hipnoterapija je bila usmerena na jačanje Julijine unutrašnje sigurnosti i oslobađanje od osećaja krivice. Tokom seanse, pomogao sam joj da zamisli sebe kao drvo – stabilno, čvrsto, sa dubokim korenima. Vetrovi mogu duvati, kiše padati, ali drvo ostaje postojano.
Takođe smo radili na unutrašnjem miru i osećaju prava da bude svoja. Posle seanse, rekla mi je da se osećala kao da je prvi put u životu duboko udahnula.
„Bilo je… čudno, ali oslobađajuće,“ rekla je.
U roku od tri dana, poslao sam joj audio terapiju koju je slušala svakog dana. Cilj je bio da se oslobodi osećaja dužnosti da uvek udovoljava majci i da nauči kako da postavi zdrave granice, bez griže savesti.
Mesec dana kasnije, stiglo mi je njeno pismo:
„Gorane, ne mogu da verujem šta se desilo. Po prvi put u životu, rekla sam ‘NE’ majci, a da se nisam osećala kao najgora osoba na svetu. Naravno, napravila je scenu, bila je ljuta, govorila mi je kako sam sebična i kako je ona ‘žrtvovala sve za mene’. Ali ja nisam poklekla. Ostala sam smirena. Osetila sam kako me više ne hvata panika kada se pobunim.
Nakon nekoliko dana, primetila sam nešto neverovatno – počela je manje da viče. I dalje pokušava da kontroliše stvari, ali ja sada imam snagu da joj kažem ‘hvala što brineš, ali ja ću odlučiti’.
Ne znam kako da vam zahvalim. Prvi put osećam da živim svoj život, a ne njen. Nastaviću da slušam terapiju, uveče me lepo uspava, budim se odmorna i inspirisana, a svakim danom me dodatno osnažuje.
Hvala vam beskrajno!
Julia.“
Pročitao sam pismo sa osmehom. Julia je napravila prvi, najteži korak – preuzela je kontrolu nad svojim životom. A njena majka? Vremenom će morati da nauči da prihvati da njena ćerka nije produžetak nje same.
Jer ljubav nije kontrola. Ljubav je sloboda.
>> Objavljeno uz dozvolu klijenta <<
✨ Goran Janjić, Hipnoterapeut
📞 +381 69 100 4991
📧 hterapeut@gmail.com
🌐 http://www.goranjanjic.com
🔗 https://youtu.be/bsE7PD0B6LA