„Umoran sam, Gorane. Od svega.“
Nasmejao sam se blago. „Od svega? To je poprilično široko. Hajmo da to suzimo.“
„Od toga da uvek moram da budem… normalan. Zreo. Pametan. Odgovoran. Razuman. Da ne napravim grešku. Da ne ispadnem glup. Da ne zabrljam. Da budem uzoran i na poslu i kod kuće. Da ne budem problem nikome, da rešavam tuđe probleme. Da budem… savršen… Jebeno savršen.“
Poslednje dve reči su mu se otkotrljale s usana s mešavinom besa i tuge.
„I koliko to traje?“
„Ceoooo život.“
„I kada ste poslednji put uradili nešto glupo? Neodgovorno? Besmisleno?“
Gledao me je kao da sam upravo opsovao. „Ne znam… Mislim da nisam takav tip.“
„Svako je takav tip. Pitanje je samo da li to sebi dozvoljava ili ne.“
Slegnuo je ramenima. „Nemam vremena za to. Ako se ja ne pobrinem za stvari, ko će?“
„A ko se brine za Vas?“
Zastao je. Bukvalno je otvorio usta da nešto kaže, pa ih zatvorio.
„Pa…“ poče, ali rečenica nije imala kraj.
„Nemanja, zamislite da imate džak na leđima i da u njega stavljate svaku odgovornost, svaku obavezu, svako pravilo koje sebi namećete. Koliko je taj džak težak?“
„Ogroman. Težak kao nadgrobni spomenik.“
„A sad zamislite da ga skinete i ostavite sa strane. Da ustanete i protegnete se. Da znate da možete da budete neozbiljni, nesavršeni, pogrešni – i da će sve i dalje biti u redu.“
Nasmejao se kratko, pomalo nesigurno. „Ne znam kako bih to izveo.“
„A šta biste uradili da smete da budete neozbiljni?“
„Ne znam… možda bih bacio telefon u reku.“
„Opa. To je zanimljivo.“
„Mislim, ne bih stvarno. Ali ideja da ga nemam… privlačna je.“
„Vidite, nije stvar u tome da zaista bacite telefon, nego da prepoznate koliko Vas guši sve to što Vas telefon simbolizuje. Posao, odgovornost, dostupnost svima, konstantna kontrola. I sada kad znate šta Vas steže, pitanje je – kako da sebi napravite prostor da dišete?“
Ćutao je neko vreme. Onda je polako klimnuo glavom.
„Možda da jednom nedeljno… jednostavno nestanem. Odem negde. Isključim se. Budem sam, ili sa ljudima koji ne očekuju da budem… onaj Nemanja koji uvek sve zna i može.“
„Zvuči kao odličan početak.“
Nakon tri nedelje slušanja terapije, stigla mi je Nemanjina poruka:
„Gorane, da Vam javim – prvi vikend sam isključio telefon na pola dana i osećao sam se kao kriminalac. Drugi put sam ga ostavio u fioci ceo dan, i bilo je… čudno, ali oslobađajuće. Treći put sam otišao na planinu, bez ikakvih obaveza, bez ikoga kome moram da objašnjavam gde sam. I prvi put posle ne znam koliko godina – disao sam. Ne znam kako da Vam zahvalim. Džak je i dalje tu, ali sad znam da mogu da ga spustim kad god poželim. I sve češće i lagodnije to uspevam da uradim.“
> Objavljeno uz odobrenje klijenta <
✨ Goran Janjić, Hipnoterapeut
📞 +381 69 100 4991
📧 hterapeut@gmail.com
🌐 http://www.goranjanjic.com
🔗 https://youtu.be/bsE7PD0B6LA